Diljem svijeta raste zabrinutost zbog utjecaja digitalnih platformi na djecu i mlade. Australija je 10. prosinca kao prva zemlja na svijetu u potpunosti zabranila društvene mreže mlađima od 16 godina. U Hrvatskoj je platforma Možemo nedavno predložila Zakon za digitalnu zaštitu djece u smjeru propisa koje je Francuska već donijela, a Danska i Norveška najavljuju, prema kojem djeca ne bi mogla pristupiti društvenim mrežama do 15. godine bez pristanka roditelja. Sve je očitije koliko je velika i važna uloga roditelja i škole u stvaranju sigurnog digitalnog okruženja za djecu, ali i institucija i društvene zajednice, koje dosad u pravilu nisu preuzele odgovornost kako bi stvorile okvire koji osiguravaju dobrobit djece.
No kako žive djeca u hibridnom okruženju u kojem se granice između online i offline svijeta gotovo brišu? U kojoj su mjeri digitalne platforme prostor socijalizacije, učenja, kreativnosti i informiranja, a u kojoj prostor u kojem su djeca izložena brojnim rizicima?
"Digitalno djetinjstvo u Hrvatskoj" jedno je od rijetkih istraživanja koja pokušavaju odgovoriti na ova pitanja. Provelo ga je Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) uz potporu Agencije za elektroničke medije, a pritom je agencija Valicon sredinom ove godine u 37 osnovnih i srednjih škola na reprezentativnom uzorku ispitala učenika u dobi od 10 do 16 godina prikupivši 1172 ispunjena upitnika. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta "Sigurnost djece na internetu" u okviru inicijative EU Kids Online, međunarodne istraživačke mreže koja sustavno prikuplja podatke o dječjim digitalnim iskustvima, prilikama i rizicima temeljem kojih se oblikuju obrazovne politike i preventivni programi u školama i lokalnoj zajednici.
Digitalna pismenost
Pri konstrukciji uzorka u domaćem istraživanju vodilo se računa o uravnoteženosti prema spolu, veličini naselja i regionalnoj pripadnosti, a kod srednjoškolaca i o tipu škole (državne, privatne ili vjerske) i obrazovnog usmjerenja. Više od polovine anketirane djece procijenilo je da njihova obitelj živi dobro, četvrtina njih da se "dobro snalazi", ali da moraju štedjeti, njih 15 posto da žive "luksuznim načinom života", dok je dva posto djece prijavilo da su u situaciji izrazitog siromaštva. Više od dvije trećine anketirane djece smatraju se fizički i psihički zdravima, sedam posto djece ima teškoće u učenju, a četiri posto njih fizičke bolesti ili invaliditet.
– Današnja djeca u Hrvatskoj gotovo neograničeno pristupaju internetu, primarno preko pametnih telefona, a više od 80 posto djece ima vlastiti mobitel koji nitko drugi ne koristi. Skoro dvije trećine djece koriste uređaje tijekom večere, a više od polovine djece koristi uređaje svaku noć ili gotovo svaku noć. Postoje i jasni signali pretjeranog korištenja jer je 59 posto djece pokušavalo ograničiti korištenje ekrana, ali nisu uspjeli u tome – ističe neke od glavnih nalaza istraživanja dr. sc. Lana Ciboci Perša, nacionalna koordinatorica EU i autorica istraživanja uz dr. sc. Igora Kanižaja i dr. sc. Dunju Potočnik.
– Generativna umjetna inteligencija (GUI) već je ušla u dječje navike. Samo oko petine djece nije koristilo umjetnu inteligenciju u posljednjih mjesec dana. Najčešće je koriste za školu, no zabrinjava da je gotovo svako treće dijete koristi za savjete o brigama ili fizičkom zdravlju ili kondiciji – navodi L. Ciboci Perša.
Kao što nerijetko napominju profesori, djeca umjetnu inteligenciju u školske svrhe najčešće koriste za pisanje eseja. Prema anketi, oko 13 posto djece koristi GUI kako bi si "olakšali stvari", 11 posto da uštede vrijeme, a po devet posto njih da vide što GUI može napraviti ili kako bi dobili bolju ocjenu. Tek mali broj djece kritički promišlja o korištenju umjetne inteligencije pa tako njih samo 16,3 posto smatra da je GUI poput varanja ili krađe nečijeg rada, oko 15 posto djece zabrinuto je za privatnost i dijeljenje informacija s generativnom umjetnom inteligencijom, a njih 12,8 posto smatra da umjetna inteligencija daje izmišljene i netočne podatke.
Djeca sve češće koriste internet iako nisu zainteresirana, ističu istraživači. Shodno tome čak 60,2 posto učenika procjenjuje kako vrijeme koje provode na internetu utječe na vrijeme koje posvećuju obitelji i prijateljima. Gotovo svako drugo dijete potvrdilo je da se u zadnjih godinu dana barem jednom svađalo s obitelji ili prijateljima zbog vremena koje je provodilo na internetu. O tome da se u obiteljima vode prave bitke govori i podatak da je svako četvrto dijete u proteklih godinu dana barem jednom ostalo bez obroka ili spavanja zbog vremena koje je provodilo na internetu.
Digitalne kompetencije i digitalna pismenost djece često se olako ocjenjuju prihvatljivima ili čak i više od toga jer su djeca spretna u upotrebi mobitela i druge digitalne tehnologije, ali istraživanje upozoravaju da to i nije sasvim tako. Gotovo tri četvrtine djece smatraju da znaju zaštititi uređaj jednom od standardnih tehnika (npr. PIN, otisak prsta itd.), ali kad je, primjerice, riječ o korištenju privatnog načina pregledavanja, među ispitanicima je najviše onih koji to ne znaju. U kolikoj mjeri djeca prepoznaju ulogu algoritama?
Većina tvrdi kako je upoznata s osnovnim zakonitostima rada algoritama, ali pokazalo se da značajnom broju djece nedostaju specifična znanja i vještine u ovom području. Očekivano, većina djece prepoznala je važnost hashtagova (#) kako bi se povećala vidljivost objave, no kad je riječ o, primjerice, scenariju u kojem netko označi objavu sa "sviđa mi se" ili je podijeli, većina ne zna da to može imati negativan utjecaj na druge. Autori naglašavaju da rezultat odgovora na tvrdnju kako "prva objava koju pojedinac vidi na društvenim mrežama jest posljednja stvar koju je objavio netko od njegovih prijatelja i kontakata", pokazuju da je djeci potrebna dodatna edukacija u području digitalne pismenosti jer se s tom tvrdnjom slaže 24,4 posto djece, a njih čak 49,8 posto nije sigurno.
– Kada je riječ o sigurnosti, 27 posto djece barem se jednom mjesečno susreće s uznemirujućim iskustvima na internetu, a s online nasiljem njih 14 posto, pri čemu su česti oblici isključivanje iz grupa i povređujuće poruke – kaže Lana Ciboci Perša, ističući da je otprilike četvrtina djece u posljednjih godinu dana primila seksualne poruke, s izrazitim porastom izloženosti kod starije djece.
Dječaci češće navode da se osjećaju sigurno na internetu, da su drugi korisnici ljubazni i uslužni, da im je lakše biti svoj na internetu nego licem u lice te da se osjećaju moćno na internetu, dok djevojčice češće ističu da znaju što učiniti ako se netko na internetu ponaša na način koji im se ne sviđa. No kako se djeca na internetu mogu osjećati sigurno i istodobno se često susretati s uznemirujućim iskustvima? Griješe li u samoprocjeni ili su se naviknula na visoku razinu neugodnih iznenađenja i stresa u digitalnom svijetu? Autori ističu da djeca online situacije procjenjuju i doživljavaju različito: ono što jedno dijete smatra bezazlenim, drugo može doživjeti kao povredu ili prijetnju. Kad je riječ o neugodnim iskustvima uživo, najčešće ih povređuju prijatelji (44 posto) i kolege iz razreda ili škole (36 posto), no gotovo svako peto dijete takvo je iskustvo imalo s osobom koju ne poznaje. U online svijetu petina djece bila je izostavljena ili isključena iz grupe ili aktivnosti na internetu, neki su bili prisiljeni učiniti nešto što nisu željeli, nekima je netko napravio lažnu sliku ili video kako bi se osjećali loše, neki su doživjeli da su povređujuće poruke objavljene tako da ih svi mogu vidjeti…
Nalazi istraživanja još su alarmantniji kad je riječ o porukama seksualnog sadržaja. Barem jednom tjedno ili češće prima ih svako deseto dijete u dobi od 10 do 16 godina, što pokazuje da se ne radi o sporadičnim incidentima, već o obrascu, pri čemu takav sadržaj čak 32,7 posto djece prima od nepoznatih osoba.
– U usporedbi s istraživanjem iz 2017. upravo se u ovom području vide najizraženije promjene jer djeca danas takve poruke dobivaju znatno češće – ističe Ciboci Perša dodajući da su posebno izložena djeca od 15 i 16 godina, među kojima udjeli primanja seksualnih poruka dosežu do 37 posto odnosno 40 posto.
Kao najrizičnija skupina pokazuju se 15-godišnjaci. Rezultati su pokazali i da je svaku petu djevojčicu (dječake rjeđe) u posljednjih godinu dana netko na internetu ili putem mobitela pitao za seksualne informacije (riječi, slike ili videozapise), na primjer seksualne stvari koje su radile, a na koje one nisu htjele odgovoriti.
Jesu li ovakvi podaci znak za alarm roditeljima, školama i društvu?
– Nažalost, da. To što svako treće dijete poruke dobiva od nepoznatih osoba jasno govori koliko su djeca u digitalnom prostoru izložena predatorima i koliko su ranjiva. Zato je nužno sustavno ih educirati kako reagirati: ne odgovarati, prekinuti kontakt, blokirati ili prijaviti i sačuvati dokaz te kome se obratiti u slučaju dobivanja takvih poruka (roditeljima/skrbnicima, nastavnicima, stručnim suradnicima u školama, a po potrebi i nadležnim službama) – ističe autorica istraživanja.
Nasilan sadržaj
Neprimjereni sadržaji na internetu nisu isključivo seksualnog tipa, nego često nasilni i manipulativni na razne načine, a djeca ih nerijetko susreću slučajno putem preporuka algoritama, oglasa ili dijeljenja među vršnjacima. Autori studije navode kako su posebno zabrinjavajući sadržaji koji prikazuju nasilje, poremećaje hranjenja, samoozljeđivanje ili rizične izazove jer mogu djelovati kao model za oponašanje. Na mjesečnoj razini ili češće djeca su izložena teorijama zavjere (23,2 posto), načinima kako biti vrlo mršav (20,6 posto), načinima fizičkog ozljeđivanja ili samoozljeđivanja (17,6 posto), pornografiji za odrasle (17,3 posto) te krvavim ili nasilnim slikama (17,2 posto). Počinjenje samoubojstva vidjelo je jednom mjesečno ili češće 12,1 posto ispitanih djevojčica i 9,8 posto anketiranih dječaka. Statistika otkriva, ali i skriva jer brojke se možda i ne čine tako velikima, no tko može procijeniti što doista znače; kakav trag takva iskustva – ako se dogode i samo jednom – ostavljaju na dječjoj duši?
Istraživanje je također pokazalo da čak 41 posto djece u dobi od 10 do 16 godina relativno često na internetu vidi poruke mržnje, ponižavajuće poruke ili komentare protiv ljudi ili određenih skupina ljudi. Trebamo li se onda čuditi porastu vršnjačkog nasilja i nasilja mladih u posljednje vrijeme?
– To je svakako zabrinjavajući podatak jer pokazuje da su takvi sadržaji postali česti u online okruženju u kojem odrastaju današnja djeca. Ipak, porast vršnjačkog nasilja ne može se svesti na jedan uzrok. Digitalna iskustva i iskustva uživo često se isprepliću pa preventivne aktivnosti treba graditi istodobno u razredu i digitalnom prostoru, i to jasnim pravilima, podrškom i brzim reagiranjem kada se problem pojavi – smatra Lana Ciboci Perša.
Kako digitalno okruženje postaje sve važniji dio njihove svakodnevice, rastu i strahovi djece vezani uz internet, medije i društvene mreže. Njihov najveći strah vezan je uz predugo vrijeme provedeno pred ekranima, koji dijeli otprilike četvrtina anketirane djece. Nešto je manje izražena bojazan da će ih netko fotografirati gole i te fotografije objaviti na internetu, iza čega slijedi strah od dezinformacija i nemogućnosti razlikovanja pouzdanih od nepouzdanih izvora. Istraživanje nesumnjivo pokazuje da su djeca suočena s ozbiljnim emocionalnim opterećenjima, pri čemu je najveća zabrinutost vezana uz zdravlje članova obitelji, školski uspjeh i budućnost, dok su ratne opasnosti, tjelesni izgled i socijalna prihvaćenost također značajni izvori straha. Djevojčice su strahove prijavljivale gotovo dvostruko više od dječaka, što upućuje na njihovu veću ranjivost u digitalnoj sferi. Strahuju od neuspjeha u školi, nemogućnosti dobivanja željenog posla, a snažnije osjećaju i pritisak društva i vršnjaka, pogotovo kad je riječ o fizičkoj neatraktivnosti, isključivanju iz društva, zlostavljanju, uznemiravanju i narušenom mentalnom zdravlju.
Jedan od svakako najvažnijih nalaza ovog istraživanja upozorava na manjak odrasle podrške djeci u online svijetu unatoč tome što velika većina roditelja/skrbnika djeci dopušta da koriste internet.
– Velik udio roditelja rijetko razgovara o online pogreškama i aktivnostima svoje djece te uglavnom ne koristi tehničke mjere zaštite, a škola je prema djeci često pasivna – ističe autorica studije.
Primjerice, 46,1 posto roditelja/skrbnika nikad ili gotovo nikad ne razgovara s djecom o pogreškama koje rade na internetu; 41,8 posto roditelja/skrbnika nikad ili gotovo nikad ne razgovara s djecom o tome što rade na internetu i 51,3 posto roditelja/skrbnika nikad ili gotovo nikad ne određuje pravila kada mogu i ne mogu koristiti internet itd. Većina roditelja također ne primjenjuje programe koji blokiraju oglašavanje kao ni brojne aplikacije koje bi mogle olakšati snalaženje djece na internetu, primjerice tehnologiju kojom prate gdje je dijete (npr. GPS), alat koji ograničava vrijeme na internetu ili blokiranje i filtriranje nekih sadržaja.
– Nažalost, riječ je o trendu koji se nastavlja još od prvog vala istraživanja 2017. godine. Danas je na roditelje, a onda posredno i na školu, stavljen velik teret, s kojim se oni sve teže nose, osobito s obzirom na činjenicu da djeca iz godine u godinu sve više vremena provode na internetu. Mislim da bi bilo pogrešno roditelje i školu okriviti za sve negativno što se djeci događa u digitalnom svijetu, već da na ove rezultate trebamo gledati kao na manjak kompetencija, vremena i jasnih smjernica – kaže Lana Ciboci Perša. Da bi roditelji i učitelji mogli učinkovito pomagati djeci i pravilno ih usmjeravati u korištenju digitalnih tehnologija, ističe, njima samima potrebne su digitalne kompetencije. Koliko god odrasli imaju više životnoga iskustva, djeca i dalje često posjeduju više digitalnih kompetencija, osobito onih tehničkih, te mnoga od njih sama podučavaju roditelje kako neke stvari na internetu funkcioniraju.
– To se u budućnosti mora promijeniti. Roditeljima i učiteljima treba osigurati praktične programe digitalnog opismenjavanja i redovito ih osvještavati o svim novinama koje se događaju u digitalnom svijetu – kaže istraživačica, navodeći da je uloga škole u korištenju digitalnih medija također prepoznata kao pasivna. Četvrtina djece nikada nije doživjela da ih nastavnici upućuju u načine korištenja interneta, a i kad je nastavnik aktivan, naglasak se stavlja na pravila ponašanja i sigurnost, rjeđe na učenje i istraživanje putem interneta. Autori studije ističu da rasprave o korištenju mobitela u školama odražavaju napetost između potrebe za smanjenjem distrakcija i želje učenika za fleksibilnošću, pri čemu većina djece podržava nošenje mobitela uz zabranu korištenja tijekom nastave, dok je potpuna zabrana najmanje prihvatljiva, osobito najmlađima.
Imaju li zabrane smisla?
Mentalno zdravlje djece u digitalnom okruženju jedna je od ključnih tema ovog istraživanja, a zaključci su heterogeni. Više od polovine djece smatra da mogu održati pozornost i završavati planirane zadatke te tvrde da razmisle prije nego što nešto učine, ali jedna trećina iskazuje da ih je lako omesti te da se teško koncentriraju. Relativno visoki udjeli odgovora "ponekad" za osjećaj umora, nedostatak energije, zabrinutost prije spavanja i tjelesne znakove nervoze poput ubrzanog rada srca upućuju na to da znatan broj djece, njih između 37 i 55 posto, povremeno doživljava tjeskobu, napetost i iscrpljenost. Relativno mali broj djece ima učestale anksiozne i depresivne simptome, ali oni mogu biti, upozoravaju autori, u većem riziku za narušeno mentalno zdravlje i važno je rano im osigurati stručnu podršku. Zanimljivo je da je strah od odlaska u školu najučestaliji kod 15-godišnjaka i 16-godišnjaka, i to gotovo četiri puta više nego kod djece u dobi od 10 i 11 godina, a teško je to ne interpretirati kao poruku učenika o obrazovnom sustavu.
Autori studije ističu potrebu ciljanih mjera edukacije, podrške i zaštite u području digitalne pismenosti i mentalnog zdravlja. No može li se ovim mjerama postići dovoljno ili je potrebna snažnija državna intervencija kao u Australiji ili Francuskoj?
– Samo zabranama u pravilu nećemo puno postići jer će djeca uvijek pronaći način kako doći do onog što im je na bilo koji način ograničeno. Puno je važnije odmalena, ali zaista od najmanjih nogu, raditi na razvoju digitalnih kompetencija i osvještavanju djece o svim prednostima, ali i rizicima korištenja interneta – kaže L. Ciboci Perša slažući se ipak da je potrebna snažnija državna intervencija, ali ne isključivo zabranama, nego jačanjem medijskog obrazovanja u školama, osposobljavanjem nastavnika i podrškom roditeljima.