Jedan Oscar za drugim! Critics' Choice, Golden Globes, BAFTA! Nagrade samo pljušte! Je li itko uopće sumnjao da će novi film Paula Thomasa Andersona pobrati i većinu najvažnijih holivudskih pozlaćenih kipića? Kad sam početkom godine najavljivao da "Anderson trijumfira i na dodjeli Zlatnih Globusa za film u kojem su junaci pripadnici terorističke mreže koja se zločinima bori protiv vlasti", te da će se vjerojatno isto dogoditi i na dodjeli akademijinih kipića, čini se da je to zaškakljalo neke uši, kojima je sasvim normalno da Hollywood klekne pred amerikaniziranom verzijom "Povratka otpisanih", klanjajući se viziji revolucionarnih terorističkih ćelija koje se bombama, rašpama i livorverima bore protiv fašističkih Sjedinjenih američkih država. Tek sam jutros posve slučajno naletio na komentar povremeno vrlo duhovitog komičara Domagoja Zovaka, kojemu sam tada očito dobro došao kao zahvalna roba.
"Veoma zanimljiva interpretacija filma. Je li mu cijela ona metafora s Ku Klux Klanom u vrhu američke vlasti promakla ili još gore - nema problema s njom? Hrstić sigurno misli da se u Ratovima zvijezda prikazuje dobro organizirana teroristička pobuna koja se oružanim ustankom i partizanskim metodama bori protiv legalnog i u galaktičkom senatu izglasanog imperija. Superman je po Hrstiću valjda priča o ilegalnom migrantu koji oduzima posao policiji, vatrogascima i HGSS-u," nabraja Zovak i doista, uspijeva me iskreno nasmijati. Doista dobra fora, mora se priznati! No, naravno, kad je dnevna stand-up komedija u pitanju, onda činjenice ne igraju pretjerano veliku ulogu, dovoljno je imati dežurnu publiku koja je spremna dati se nasmijati na nečiji račun. Naravno, kud ćeš bolje nego na račun nekoga koga ti osobno percipiraš na nekoj suprotnoj ideološkoj krajnosti. Tu se, nažalost, većina stand-up komičara posklizne na vlastitu koru od banane, jer ne primjećuju da tu povremena zamjena uloga zapravo donosi najurnebesniji materijal. Pa tako ostaju ne na pola, nego na trećini puta do stvarno dobre komedije. Na razini aktivizma. Dobra komedija ne diskriminira ljudsku glupost - niti pamet — po ideološkoj razdjelnici!
No, ipak, prilično je zanimljiv taj jednosmjerni razgovor Zovaka sa zamišljenim sugovornikom od slame, jer ja sam i sam u svojim kolumnama već više puta pisao baš o očitim imperatorskim ambicijama aktualnog američkog predsjednika, koji je, da ponovim još jednom, "izdao vrijednosti zapadne civilizacije, izdao Ukrajinu, izdao Europu, izdao — Ameriku prije svega", ne jednom sam govorio o američkom Cezaru koji se s legijama vraća preko Rubikona, ne zadovoljavajući se ograničenom ulogom koju mu poklanja parlamentarna demokracija. Vidi vraga, čak sam u tom kontekstu više puta spomenuo i — Ratove zvijezda i senatora Palpatinea. Jer, posve je realno, kad se demokracije uspavaju, tad su imperije uvijek spremne vratiti udarac. U svakom autokraciji sklonom političaru na vlasti čuči jedan mali ili veliki diktator koji samo čeka svoju priliku. I Rim je bio republika, s barem nekim demokratskim elementima, sve dok Caius Iulis Caesar nije podjarmio senat i od biranog konzula metamorfirao u doživotnog diktatora. Brutov nož u leđa nije bio kraj diktature, nego je naprotiv, označio početak višestoljetnog apsolutističkog carstva i nasljedne monarhije.
Filmsku tamnu silu Georgea Lucasa gotovo možemo napipati u današnjim geopolitičkim zbivanjima, no negativci u stvarnosti dolaze s vrlo raznolikim ideološkim predznacima, a među njima su svi oni koji pripremaju scenarije građanskog rata, bez obzira na ideološki pol s kojeg dolaze. Arhetipski superjunak DC Comicsa svakako ne spada među takve. Superman kao udarna šaka revolucionarne terorističke ćelije, stvarno?!? Superman je gotovo od svojeg nastanka 1938. bio zaštitnik upravo — "američkog načina života" — što znači da je prije svega bio konzervativni moralni heroj, zaštitnik zakona i institucija, a ne anarhist ili terorist. "I fight for truth, justice, and the American way!" Pa koji ljubitelj pop kulture nije čuo tu parolu uzornog skauta iz usta Kal-Ela, Clarka Kenta, Supermana?
Izvorno Superman je definitivno liberalni republikanac, u vrijeme kad je republikanska stranka u mnogome bila "progresivnija" od demokratske. Zasigurno ne trumpist, naravno. Rođen na drugom planetu, ali nimalo slučajno bačen u samo srce srednjeg Zapada. Smalville. Kanzas. Yellow brick road. Arhetipski mikrokozmos američkog načina života. Njegova ideja – "istina, pravda i američki način života" – uključuje dosljednu borbu protiv zla, ali unutar jasnog moralnog i zakonskog okvira. Clark Kent nikada ne opravdava terorističke metode ili oružane akcije protiv demokratski legitimne vlasti, čak ni kada je motiv "pravičan" ili "pravedan". Zaustavio bi nasilje – fizički i simbolično – jer ono ugrožava kako civile tako i legalne strukture. Pokušao bi dijalog i reformu – njegova metoda je "popraviti sustav iznutra" i spriječiti eskalaciju, a ne rušiti ga. Oštro bi kritizirao ideološko opravdanje nasilja – čak i ako se likovi smatraju moralno superiornima. Naravno, sve to dolazi i iz moralnog kodeksa njegovih židovskih kreatora.
Superman možda ne bi mogao postati američki predsjednik, ali po svemu je zaštitnik američkih konzervativnih vrijednosti i "američkog načina života". Da, u 40-tim godinama prošlog stoljeća, Batman i Superman u stripovima su se borili i protiv zamišljenih nacističkih sabotera – protiv terorizma – ali ne udaraju na srce nacizma kako bi spasili svijet. Uostalom, stripovska tabla s takvim scenarijem u kojem Superman svojim moćima zbriše nacistički režim ili vrati vrijeme do rođenja male nevine austrijske bebe u Braunau am Inn – istog trena bila bi suočena s okrutnom zbiljom na drugoj strani Atlantika. Ipak i dalje moraš čekati pored radio aparata kako bi saznao hoće li u utrci do Berlina pobijediti Eisenhower ili Žukov.
Zato je zgodno što Zovak uz fikcijske likove uvodi i jednog vrlo stvarnog, Oskara Schindlera – člana nacističke stranke koji je postao simbol pravednika među narodima.
"Smatra li Hrstić da je to Schindlerova lista film o čovjeku koji je korumpirao legalno izabranu njemačku vlast podmićujući SS-ovce kako bi mu prepuštali logoraše da rade u njegovim tvornicama, umjesto da umru u logorima prema njemačkim zakonima iz Nürnberga?", pita Zovak. Naravno, Schindler je stvarni Superman onog vremena, onoliko koliko to običan čovjek može biti, koji je učinio sve što može kako bi spasio ako ne svijet, a onda ljude oko sebe i ljudskost u sebi – ali u vrijeme kad su nestale baš sve institucije njemačkog društva koje su tu ljudskost mogle garantirati.
U komediji naravno, nisu presudni logika, a kamoli fakti, već samo da nekom zalijepiš neku naljepnicu na koju će se netko smijati. Ako se ne smiješ, ti si sljedeći kojem će se smijati. No lako za smijeh. Ako se ne raduješ bombi koja će eksplodirati, ta bomba je zapravo tebi namijenjena. Bila ona stvarna ili metaforička. Ako nisi s nama, ti si legitiman cilj. Film s takvim narativom, oda za sada još samo fiktivnim američkim Crvenim brigadama, slikopis koji se pojavljuje između atentata na Charlieja Kirka i ubojstava koja su počinili agenti ICE-a u Minneapolisu, neodgovorna je onanija salonskih ljevičara koji sanjaju još jednu krvavu revoluciju, iako Amerika i dalje ima netaknute sve demokratske institucije kojima je zadatak očuvati "američki način života".
Kad bi Andersonov filmski hit bio samo fantazmagorija na razini Tarantinove "Inglorious Basterds", onda bi to svakako mogla biti zabava uz filmske kokice, no, kad se jasno postavlja u angažirano političko okružje današnje Amerike, onda je to prvorazredni politički manifest koji samo dodatno temperira oči i uši radikaliziranih Amerikanaca i ono što oni možda imaju između ušiju. Trump tu zapravo nije uzrok, već posljedica i katalizator. Thomas Pinchon svoj roman pisao je krajem 80-tih, inspiriran političkim nasljeđem Nixona i Reagana, u kojima je vidio "fašističku represiju". No, Pinchon je radnju smjestio u jasno odvojenu alternativnu stvarnost, dok Anderson nedvojbeno locira tu "fašističku represiju" – u vremenu i prostoru Trumpove Amerike.
Anderson je Pinchonov Pulp Fiction pretvorio u pulpu kako bi mu poslužio kao politički softver ideološkog sukoba. Lako bismo mogli upasti u zamku pa reći da ovaj film teško da bi mogao postojati bez Trumpa takvog kakav jest, no Pinchonove ispiracije podsjećaju da ljevičarsko zazivanje revolucije i projekcije fašizma na američko društvo, američke elite, korporativni sustav i kapitalizam – nipošto nisu od jučer. Da one nisu posljedica MAGA pokreta. Mnogo vjerojatnije je obrnuto.
Andersonova filmska paranoja, naravno, za javnost je prije svega spektakl s vrhunskim filmskim zvijezdama, pa tek onda redateljski kupus, američki lonac s plitkim scenarističkim premisama i toksičnom političkom porukom. U toj filmskoj političkoj groznici u kojoj se današnju Ameriku gleda prvenstveno kao fašističku policijsku državu prema kojoj su sva sredstva dozvoljena na kreativnoj umjetničkoj razini potpuno su izgorjeli Leo DiCaprio i Seann Penn.
DiCaprio prilično neinventivno kopira Jeffa Bridgesa u Big Lebowskom, ne dodajući nikakvu dodatnu vrijednost, iako je njegova uloga najsimpatičniji element filma. Zapravo jedini simpatični. U Pennovom karikaturalnom portretu glavnog filmskog zlikovca pak nema ništa što nismo već vidjeli u nekom crtiću. Karikatura karikature dr. Strangelovea. Sve suprotno od njegove maestralno nijansirane uloge u Eastwoodovoj "Mističnoj rijeci". Glavna junakinja? U ovom Andersonovom "Povratku otpisanih" na kraju filma ona sa sretnim izrazom Scarlet o'Hara izlazi u svijet, jer — sutra je novi dan, pun revolucionarnih obećanja, savršen za novu bombašku akciju protiv nakaznih fašističkih američkih oligarha.
No, ovo nije filmska kritika. Ovo je kritika društva u moralnom raspadanju koje nije shvatilo da ga jedino institucije demokratskog društva mogu spasiti. Jednih koji ne poimaju da na prosvjede protiv policijske represije ne nosiš oružje, drugih da prva reakcija policije ne mora biti tri metka u glavu. Prva žrtva te revolucije bili bi upravo uzvanici na dodjeli Oscara.
Zovak žali što je Andersonov film, kao i svaki film, na koncu ipak samo fikcija. Što, eto ipak još uvijek nema povratka Crvenih brigada na ulice europskih i američkih gradova. Da, mnogi su tužni što revolucija još nije počela jesti svoju djecu i što je ovo ipak samo film. Čudno da nije pitao je li za Hrstića i Josif Visarionovič, za prijatelje Koba, koji je u mladosti pljačkao banke i ubijao državne službenike po Gruziji i Azerbejdžanu kako bi financirao revoluciju Vladimira Iljiča – zapravo bio terorist ili možda ipak samo romantični borac za slobodu od tiranske carske vlasti? Naravno, kao i imenjaku Brozu, Kobi je sve oprošteno. Jer cilj opravdava sredstvo. Jedino se Zvonku Bušiću baš nikad ne smije oprostiti za njegove zablude u načinu na koji se pokušavao boriti za hrvatsku slobodu.
Jedan filmski kritičar kaže da ovo nije filmsko sredstvo ili odraz ljevičarskog sna o revoluciji, jer nema ništa isključivo ljevičarski u borbi protiv diktature. Naravno, u načelu je potpuno u pravu, jer diktature smo imali i lijeve i desne. No, sasvim je nedvojbeno da je u pitanju ljevičarska šaka u čelo, koja projicira fašizam na sve koji se suprotstavljaju takvom viđenju svijeta. Ako te jednom označe kao fašista, onda si legitimna meta i možeš biti odstrijeljen - ili u najmanju ruku otkazan u svakom trenutku, u skladu sa Staljinovom – nema čovjeka - nema problema.
Ivane, misliš li da nas čitatelje zanima što je rekao Zovak o tebi ? Ovdje se radi o osvrtu na nagrađeni film, a ne što misli jedan komičar.