Raskidanje poslovnog odnosa Zagrebačke nadbiskupije s tvrtkom Molteh,
iza koje je, po svemu sudeći, i general Vladimir Zagorec, izaziva
različite komentare, kao i nakon prve vijesti o gradnji Prebendarskih
vrtova u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici koja je povjerena toj tvrtki.
Pitanje je treba li taj crkveni projekt pohvaliti ili pokuditi ne
uzimajući u obzir je li iza Molteha još uvijek Zagorec ili nije?
Tvrtka je jedina zadovoljila sve rigorozne uvjete javnog natječaja i
zbog toga je dobila posao, kako to biva. Da je bilo drukčije, bila bi
lakrdija. Stoga crkveni ljudi u tom pogledu nisu imali alternativu,
osim odustati uopće od samoga projekta.
Treba uzeti u obzir da su Crkvi u Hrvatskoj već odavna presušili
donacijski izvori zahvaljujući kojima je velikim dijelom, uz vjerničke
milodare, financirala svoje djelatnosti i svoje ljude, kako za
komunizma tako i za rata. I ono malo što je ostalo, kroz pojedine
zaklade, polako nestaje. Iako možda i zbog same domaće nespretnosti,
možda i zbog pomanjkanja kvalitetnih programa.
Puno je vike na Crkvu zbog današnjeg načina njezina financiranja, iako
je to samo jedan dio, ali ta je vika djelomice i s pravom jer
dosad nijedan crkveni prelat nije javno i glasno objasnio kako se i
gdje troši novac poreznih obveznika. A javnost na to ima pravo, i
vjernička i nevjernička, jer novac je od svih njih. Pa da je samo i od
vjernika, i oni i te kako imaju pravo to znati.
S druge strane, za razliku od crkvenih institucija u svijetu, u nas se
gotovo uopće nije razvila tržišna svijest u glavama velike većine
crkvenih ljudi, pa će tako teret financiranja danas gotovo potpuno
pasti na državu, vjernike i zaduživanja u bankama. Dovoljno je samo
prisjetiti se trakavice s dionicama Croatije osiguranja, hoće li ih
Crkva dobiti ili neće. Država je manipulirala, isprobavala teren, ali i
vodeći crkveni ljudi bili su katastrofalno neodlučni. A danas se o tome
ne čuje više gotovo ništa.
Zato ovaj projekt u Tkalči ne bi trebalo pokuditi, nego na sva zvona
pohvaliti, jer je to zacijelo pionirski iskorak, koliko god se on
nesretno, ni kriv ni dužan, isprepleo s aferom oko Zagorca.
Crkva je institucija s duhovnom dimenzijom, ali ima i materijalne
potrebe, kao i svaka druga organizacija. Ako se sama počinje snalaziti
u tržišnim uvjetima, ako bude sve inovativnija, bit će to olakšanje i
za državu i za sve porezne obveznike. A dugoročno će Crkvi osigurati
neovisnost i stabilnost. Samo kad bi među crkvenim ljudima bilo više
takvih glava koje tako razmišljaju.
U POVODU
