Nema kuće u Čučerju u kojoj nešto nije radio, a i u cijelom je Zagrebu, pa i šire, poznat kao vrstan majstor. Josip Žuglić iza sebe ima više od 40 godina u bravarskom zanatu, desetljećima je bio aktivan član Udruženja obrtnika grada Zagreba i Obrtničke komore, a zid njegova doma na Čučerskoj cesti ispunjen je priznanjima, medaljama, poveljama i zahvalnicama. Prije nekoliko mjeseci otišao je u mirovinu, a na obilježavanju 60. Dana obrtnika također je dobio nagradu za životno djelo.
– Ovim se poslom bavim od malih nogu. Imao sam pet godina kada sam počeo pomagati tati dok je gradio obiteljsku kuću. U to vrijeme bilo je normalno da i djeca sudjeluju u poslovima. Obrt je otvorio otac prije 58 godina, s njim sam radio u radionici, a nakon što sam završio školu za zanat, pokrenuo sam vlastiti. Kad ljudi čuju koje sam struke, misle da radim samo s bravama, ali to nije tako. Bravarija je širok pojam, uključuje i rad na ogradama, vratima, raznim metalnim konstrukcijama, dijelovima krovišta, prozorima. Više-manje sve što ima veze sa željezom i aluminijem – govori nam Žuglić.
Aktivan član Sekcije metalaca zagrebačkog Udruženja obrtnika, kao i cijelog komorskog sustava, postao je 1983. godine, a može se pohvaliti dosta plodnim desetljećima karijere na različitim poslovima.
– Radio sam, među ostalim, za Hrvatsku vojsku, servisirao njihove sefove, a i pripreme za Univerzijadu. Poslovao sam s velikim brojem privatnih poduzeća, a radio sam, naravno, i po obiteljskim kućama. Na sve sam ponosan i sve mi je bilo zadovoljstvo raditi – kaže Žuglić.
Uz svakodnevni je posao proteklih desetljeća sudjelovao i u organizaciji raznih manifestacija, poput modne revije Zlatna igla te Zagrebačkog obrtničkog sajma (ZOS), koji zanatska zanimanja predstavlja učenicima osnovnih škola.
– Nije propustio nijedno izdanje. Nedavno sam ga vodila na pregled u bolnicu i umjesto da ide kući, inzistirao je da ga vratim na Velesajam, gdje se održavao ZOS. Zaista je cijelog života bio predan struci – ističe supruga Zvjezdana Žuglić.
Iz baze na Čučerskoj cesti vrsni je bravar "operirao" po cijelom Zagrebu, a posao se, kaže, nije previše mijenjao. Dolaskom mehanizacije i robota neki su zadaci sada nešto jednostavniji, ali osnova zanimanja ostala je ista.
– Brave su možda postale nešto kompleksnije, ali vrata, prozori i ograde i dalje se postavljaju na isti način. Najsretniji sam pak kad vidim proizvod na kojem sam radio prije više desetljeća. Jednom sam prigodom posjetio klijenta kojem sam prije više od 40 godina postavio vrata. Bila su dobro održavana, samo su okovi bili malo oštećeni. Na kraju mu nisam naplatio za posao, rekao sam da ga pokriva garancija – kroz smijeh govori Žuglić.
Nemali broj puta, dodaje, izlazio je na intervencije zbog toga što stanari nisu mogli ući u stan ili kuću, a budući da je u posljednje vrijeme sve veća potražnja za protuprovalnim vratima i mehanizmima, pitamo ga i kako odabrati dobru bravu.
– Uvijek gledajte kvalitetu, ne cijenu. Danas se sve proizvodi tako da traje kraće, da se što prije zamijeni. U ovakvim slučajevima kvaliteta je stvarno najvažnija – odgovara.
Premda je sada u mirovini, Žuglić i dalje radi, a nastavit će i sa sudjelovanjem na majstorskim ispitima za buduće obrtnike.
– Učenici tijekom školovanja imaju i strukovnu nastavu, a na kraju polažu majstorski ispit. Moja je uloga mentora i ispitivača, provjeravam njihovo znanje i sposobnost za samostalno obavljanje ovog posla – objašnjava.
Tijekom desetljeća, kaže, u svojoj je radionici imao više naučnika, a zadovoljan je i činjenicom da interes za bravariju među đacima i dalje postoji.
– Riječ je o deficitarnom zanimanju, dakako, ali još ima onih koji bravarski posao žele raditi. Djeca su općenito više zainteresirana za zanatska zanimanja, i roditelji i učenici su shvatili da odmah nakon školovanja mogu početi raditi i zarađivati pristojan novac. Imat će kvalitetan život, mogu biti sam svoj šef. Nisam baš, međutim, zadovoljan činjenicom da se u sklopu strukovne reforme promijenilo ime bravarskog zanimanja. Sada se ono zove operater strojne obrade. Mislim da se to ljudima ne sviđa, naziv je previše apstraktan, ne znaju koga nazvati ako imaju neki problem – ističe Žuglić.
Osim što je uspješan bravar s više od 40 godina rada u struci, cijenjeni je član zajednice u svom Čučerju. Nakon potresa koji je metropolu pogodio 2020. godine, on i supruga Zvjezdana smjesta su prionuli u pomoć susjedima u potrebi. Mnogi od njih ostali su bez domova, a bračni par Žuglić pomogao im je u organizaciji privremenog smještaja.
– U tom trenutku nisam razmišljao o sebi. Nama je krov ostao nad glavom, premda je prokišnjavao, a neki nisu imali ni to. Supruga je tada bila predsjednica Mjesnog odbora pa je znala kome treba uskočiti. Ponekad je to bila pomoć savjetom, ponekad materijalom, ponekad radovima. Svi moramo pomoći koliko možemo – naglašava Josip Žuglić, koji je aktivan i u župnom Caritasu i u čučerskom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, gdje je posljednjih 25 godina u nadzornom odboru.
Na višedesetljetnu karijeru izuzetno je ponosna i supruga, premda priznaje da nije uvijek bilo lako.
– U prvih 15 godina gotovo da ga nisam vidjela, toliko se dao u posao i aktivnosti u Udruženju. No, naravno, sretna sam i zadovoljna zbog njegova uspjeha, kako u poslu tako i u našoj čučerskoj zajednici – zaključuje Zvjezdana Žuglić.
Otvori KEKS Pay
