Najstarija je to zagrebačka slastičarnica. Jedna je obitelj vodi još od 1936. godine. A sada su je, za 83. rođendan, odlučili “ušminkati”, pa su je zatvorili na mjesec i pol. Najnestrpljiviji su bili Zagrepčani koji su jedva čekali da Orijent ponovno otvori svoja vrata.
Slastičarnica je to koja ima bogatu povijest, a tradicija je ono što privlači i podosta gostiju. Priča počinje sa Zulfijem Tahirijem, koji je slastičarnicu otkupio od tadašnjeg vlasnika. Od prvog dana je, osim u izradi kvalitetnih slastica, puno ljubavi ulagao i u uređenje slastičarnice. Zbog osebujnih detalja s puno kristala u plavim tonovima, Zagrepčani su Orijent prozvali i “Plava slastičarnica”.
Koliko je bila poznata, govori i činjenica da je u njoj snimano dio kultnog filma Rajka Grlića “Štefica Cvek u raljama života”, a Tahiri je i zaigrao uz Mustafu Nadarevića. Zulfijevim odlaskom u mirovinu, 1987. godine posao preuzimaju njegove kćeri Ildeza i Šeherezada, diplomirana ekonomistica i pravnica. Sestre talent nasljeđuju od oca, a nikad nisu koristile gotove sastojke, već su sve radile same – od tijesta, graham keksa kojima bi popunjavale sladoled...
– U početku smo sladoled miješali u velikim bačvama s drvenim “veslom”. Tako smo bar mi zvali predmet kojim smo to činile. Možete misliti kolika je snaga trebala za to. Zbog toga su slastičari nekad uglavnom bili muškarci – objašnjava Šeherezada, čiji je suprug Ivan posljednjih godina također pomagao u vođenju slastičarnice.
No i oni su, nakon više od trideset godina, poželjeli u mirovinu, pa je ovog ljeta posao preuzeo Ivanov brat Mladen sa svojim poslovnim partnerom, Damirom Domjanovićem.
Interijer, kaže Domjanović, nisu željeli puno dirati kako ne bi narušili izvornu ideju poznatog arhitekta Nenada Fabijanića, koji je projektirao izgled unutrašnjosti slastičarnice uoči Univerzijade, a za taj je projekt i nagrađen.
Odlučili su i modernizirati izgled kolača starih receptura, pa tako možete birati između deset vrsta torti od sira – onom s dodatkom smokvi, maka i kupine, čokolada i trešanja i još mnogo zanimljivih okusa. Sestre još uvijek navrate u slastičarnicu kako bi mentorirale nove slastičare i prenijele znanja koja su stekle tijekom godina rada “posutog šećerom”. Što se promijenilo tijekom obnove? Na prvi pogled ništa, ali puno posla je bilo – od brušenja mramora, bojenja stolaca u zlatnu boju, igranja sa svjetlom uz pomoć led-lampica… Promijenili su i logo – sad je napisan u kaligrafskom stilu, što uz ime slastičarnice i paše.
– Uloženo je jako puno energije da slastice budu drukčije, a opet onakvog okusa koji je poznat našim stalnim gostima. No kako bi privukli i nove, mlađe mušterije, angažirali smo se više na društvenim mrežama, a radimo i novu web-stranicu – kaže Domjanović
Moš mislit kak smo jedva dočekali otvorenje.....Nit je to najstarija slastičarnica u Zagrebu a bogme ni najpoznatija... Ja osobno tam nis nigdar bil... A i ovo je divno: modernizirali izgled starih kolača ! Da li to znači da prodaju stare kolače i samo su ih malo “ušminkali” ??? I koliko je tih kolača dobil novinar za ovo???