Hvala. Želimo sretan povratak kući – rekla je simpatična recepcionerka u Dublinu.
– Hvala. Bit će to dugo putovanje – odgovorio sam.
– A kamo uopće putujete?
– U Hrvatsku.
– U Hrvatsku?! Pa nikad nećete stići.
U jednom trenutku i ja sam to pomislio, našavši se među sedam milijuna ljudi koje je islandski vulkan unesrećio. U simpatičnu irsku metropolu, grad kao iz crtića, prijatelj Vedran i ja došli smo iz Zagreba za četiri i pol sata. Da mi je tko tada rekao da će mi za povratak trebati puna dva dana ili, točno, 50 sati...
Četvrtak, 15. travnja. Budim se u hotelu. Prijatelj zabrinuto vrti glavom kao pred rat. Izvanredne vijesti na Skyu, dim vulkana s Islanda zatvara zračni prostor. – Ma daj, kaj ti je. Do večeri to će se raščistiti – smirujem ga.
Nećemo poletjeti nikad
Raščistilo se, ali u mojoj glavi kad sam nakon tri dana shvatio da od poklona s neba nema ništa. U subotu sam prestao vjerovati da ćemo ikad poletjeti iz Irske. Još kad nam je recepcionerka ponudila posao ostanemo li još dvije godine...
U nedjelju ujutro dobili smo nove karte za srijedu, ali draga Irkinja, s najtoplijim osmijehom na svijetu, dala je mig da bježimo. Krenuli smo u utrku s tisućama turista zatočenih na otoku. Aerodromski internet, vjerojatno najsporiji na svijetu, odnio mi je barem pet godina života. Svakih 10 minuta moraš ubaciti euro, inače je kraj, pa ubrzo ostaneš bez kovanica i moraš kupiti neku vodu ili naranču samo da ti usitne novčanicu.
Stranice svih mogućih prijevoznika rušile su se pod navalom ili bi odbijale kartice. I još smo se svaki put morali registrirati kao članovi prijevoznika koje više nikad nećemo koristiti. Nakon dva i pol sata nismo se pomaknuli ni za korak, a sablasno praznim aerodromom u Dublinu prolamali su se moji urlici. Proklinjao sam Irce i Irsku, vulkan u Islandu, godišnji, internet...
Nakon četiri sata imali smo riješene tri od pet dionica puta kojeg je osnovna ruta bila Dublin – Holyhead – London – Pariz – München – Zagreb. Odiseja, duga dva dana i s cehom 6800 kuna, počela je u nedjelju na večer na brodu simbolična imena Odyssey. Nakrcalo nas se barem dvije-tri tisuće, a dočekali su nas djutić, fotelje kao u predvorju Westina i igraonica za djecu. Ljudi su spavali na luksuznim stubištima, a iza ponoći iskrcali smo se u Holyhead, velšku vukojebinu, za koju nitko nikad nije čuo. Jedina karta koja nam je falila, bila je baš ta koja će nas odvesti u London.
Jedina blagajna ne radi, na peronima nikoga. Prodavačica karata za trajekt uvjeravala me: – Imate vlak za Crewe u tri sata, tamo ćete presjesti za London. Ne, ne morate imati kartu, plaća se i karticom.
– Jeste li sigurni da nas neće izbaciti na prvoj stanici?
– Zašto? Imate opravdanje: blagajna ne radi.
Još nisam vjerovao. Niti sam mislio da ćemo se ugurati u vlak pokraj tolikih očajnika. Ali u dva sata na stanici se pojavio vjerojatno najduži vlak na svijetu. U tri sata je i krenuo, stiže kondukter... – Možemo platiti karticom?
– Da, naravno. Samo, ova će vas vožnja stajati 250 funti. Sigurni ste da to želite?
– Ha, koji nam je sad izbor?
– Na žalost, niste rezervirali. Ali dat ću vam račun pa možete tražiti povrat novca.
Ceh za dvije karte viška
U 7.30 dokopali smo se Londona. Ubrzo smo shvatili da smo jedni od rijetkih koji imaju online karte, i tako izbjegli stravične redove. Osim jednom. Naime, prilikom muka s internetom dogodilo se da sam kupio četiri karte za Pariz, što me koštalo 770 funti. Probio sam se do šaltera Eurolinesa...
– Poništit ćemo te dvije karte i dati ih opet u prodaju. Ali novce vam ne mogu refundirati, morate dignuti onaj tamo crveni telefon i čekati da vam se netko javi.
Čitav sat slušao sam sekretaricu i odustao. Ostaje mi samo pisati Eurolinesu. Nije mi bila utjeha što sam se vozio ispod La Manchea i što su u vlaku nosili fina jela i pića, grijane ručnike – kad sam to platio zlatom!
Pokazala se dobrom odluka da rezerviramo hotel u Parizu blizu kolodvora. Jer, noćenje u toj četvrti, punoj pijanih, drogiranih ili jednostavno sumnjivih, završilo bi kobno. O spavanju da i ne govorim. U utorak je sve teklo glatko. Skakali smo iz vlaka u vlak, u Münchenu smo lako došli do karata za Zagreb i prije ponoći stigli u Lijepu našu. Nikad nisam bio sretniji što je vidim.
Hebo te , drame...pitao bih ga ja za zdravlje da je ikad bio u Indoneziji. Supruga, kći i ja samo od Medana do Jakarte 24 sata a onda od Jakarte do Zagreba 30 sati, i svi živi i zdravi...ma kažem ...dobro da je taj Mladen živ, hebo te koja drama...idem sad plakat