Hrvatski biskupi pozvali su saborske zastupnike koji se izjašnjavaju kao katolici da ne glasuju za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Ne postupe li tako, hoće li se isključiti iz crkvenog zajedništva, razgovarali smo s profesorom moralne teologije s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu prof. dr. Vladimirom Dugalićem.
Moraju li političari vjernici slušati takve naputke biskupa?
Biskupi se svojim izjavama ne miješaju u politiku, nego samo vrše svoje poslanje poučavanja i rasvjetljavanja savjesti vjernika, osobito onih koji sudjeluju u političkom životu kako bi njihovo djelovanje bilo u službi cjelovitog promicanja osobe i općeg dobra. O tome je osobito progovorila Doktrinalna nota Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu (2002.). Svrha je tih izjava potaknuti katolike u politici da budu moralno dosljedni svojoj kršćanskoj savjesti jer, kako je naglasio sv. Ivan Pavao II., u njima ne smiju biti dva usporedna života. S jedne strane, privatni „duhovni život“, a s druge „svjetovni“ i politički.
Što to konkretno znači?
U tom smislu, katolici su u političkom životu pozvani slijediti svoju savjest te kao kršćani dati stvarni doprinos da društvo postane pravednije i primjerenije dostojanstvu osobe. Političar koji se deklarira u javnosti kao katolik, dužan je zauzeti se za promicanje braka kao zajednice muškarca i žene, suprotstaviti se svakom zakonu koji je protiv života te promicati kršćanske vrijednosti u društvu, osobito braniti temeljne moralne istine koje se tiču društvenog života, pravednosti, slobode i ostalih prava osobe. Ali ne zato što to biskupi kažu, nego iz uvjerenja vlastite kršćanske savjesti kao izraza osobne autentičnosti.
Što će se dogoditi s onima koji će se pokoriti stranačkoj stezi, a ne kršćanskoj savjesti?
Prije svega očitovat će svoju nevjerodostojnost i kao takvi morat će izaći na sljedeće izbore. Pokazat će da su im političke fotelje važnije od osobne vjerodostojnosti i da nisu osobe kojima birači mogu vjerovati. Savjest, naime, nije apsolutna, ali je za čovjeka konačna norma moralnosti jer je svatko pozvan slijediti uvjerenje vlastite savjesti. Upravo čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da ima slobodu savjesti te je moralan onaj koji djeluje po uvjerenju vlastite savjesti. Crkva čak naučava da i onaj koji djeluje u nesavladivo pogrešnoj savjesti, odnosno kada nije svjestan da čini zlo jer je bez osobne krivnje uvjeren da čini dobro, ne gubi svoga dostojanstva jer je i takva savjest norma moralnog djelovanja, ali uz obvezu trajnog propitkivanja i odgoja. Samo u totalitarnim sustavima stranačka stega je iznad osobne savjesti, a sva demokratska društva dopuštaju pravo na priziv savjesti, osobito kada se radi o svjetonazorskim pitanjima.
Jesu li oni u stanju grijeha, tj. isključuju li se iz sakramentalnog zajedništva?
Za pojedine grijehe Crkva propisuje i određene izvanjske kazne koje su duhovne naravi, a očituju se u uskrati pojedinih sakramenata, osobito pristupu euharistijskom zajedništvu. U tom smislu, za one koji nešto poduzmu radi pobačaja upadaju, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno (kan. 1398.). Pravedne kazne izriču se i onima koji u javno objavljenom spisu hule na Boga i teško vrijeđaju ćudoređe, upišu se u društvo koje rovari protiv Crkve itd. (kan. 1369., 1374.). Otpadnici od vjere, odnosno oni koji čine kažnjiva djela protiv vjere također upadaju u izopćenje unaprijed izrečeno (kan. 1364.). Možemo stoga reći da ako netko javno, kao katolik, djeluje protiv vjere, samim time se isključuje iz sakramentalnog zajedništva.
Spominjete pobačaj, jesu li zastupnici katolici već trebali dokinuti stari komunistički zakon i predložiti novi?
Svi se možemo složiti da je pobačaj složeno društveno pitanje kojemu moramo pristupiti razborito i odgovorno. U svim društvima on izaziva svjetonazorske prijepore, jer živimo u pluralnom društvu i nemaju svi jednak pristup ovom pitanju. Jedni više naglašavaju pravo žene na izbor, a drugi ističu temeljno pravo na život koje država nikome ne smije uskratiti. Osobito onima najslabijima, koji se ne mogu sami braniti. Međutim, žalosno je primijetiti da nakon 28 godina hrvatske neovisnosti jedino je taj zakon ostao iz bivšeg sustava. To mnogo govori.
Što konkretno?
Očito je da nijedna politička stranka nije imala dovoljno hrabrosti da se s tim suoči. Istina, sadašnja je Vlada najavila da će se pristupiti izradi novog zakona, ali se bojim da ga nećemo riješiti ako tom pitanju pristupimo samo politički. Naime, pitanje pobačaja prije svega je antropološko pitanje koje pokazuje odnos jednog društva prema vrijednosti života i temeljnom pravu na život. U tom smislu, već je sv. Ivan Pavao II. u enciklici "Evanđelje života" jasno naglasio da onaj koji se deklarira kao katolik ne smije glasovati za zakon o pobačaju jer time djeluje protiv svoga uvjerenja. Izuzetak je jedino kada glasovi katolika ne mogu spriječiti donošenje takvog zakona te, uz izričito izraženo osobno protivljenje pobačaju koje je svima poznato, svojim glasovima, između dva predložena zakona, daju potporu onomu koji smjera smanjenju štete toga zakona.
Kako ste doživjeli manipulacije stavom Crkve o Istanbulskoj konvenciji, nakon intervjua i kasnijeg očitovanja predsjednika HBK mons. Želimira Puljića?
Duboke svjetonazorske podjele prisutne su već više godina u hrvatskom društvu, a prijepori o Istanbulskoj konvenciji samo su to snažnije pokazale. Vrlo su glasni pobornici sekularne države, u kojoj je vjera samo privatna stvar pojedinca te smatraju da se vjernicima može i nadalje uskraćivati pravo na javno očitovanje. Očigledno smo još uvijek zarobljeni naslijeđenim mentalitetom koji je godinama vjernicima uskraćivao pravo na javno djelovanje. Njima je stoga neshvatljivo da netko danas može zahtijevati da se uvažavaju njegova kršćanska uvjerenja, što je uostalom zajamčeno Ustavom i demokratski je standard jednog uljuđenog društva. Stoga, umjesto da se svi potrudimo oko izgradnje kulture dijaloga, upućuju se oštre riječi i manipulativne interpretacije. Manipulacija izjavom mons. Puljića jedan je od takvih primjera. U takvom ozračju nema dijaloga i traženja najboljih rješenja za hrvatsko društvo. Argumenti se ne uvažavaju, a riječi se vade iz konteksta i tumače se kako kome odgovara.
Mons. Puljić samo je naglasio da je predložena interpretativna izjava korak naprijed u traženju najboljeg rješenja, jer uvažava osjećaje onih koji se protive određenim člancima i nedovoljno objašnjenim pojmovima u Istanbulskoj konvenciji, ali da to nije dovoljno. Predložio je da se ne žuri s ratifikacijom i pozvao da se konzultira pravna struka o težini i dometu interpretativne izjave. Zar to nije mudar i razuman prijedlog?
Gospodine Plenkoviću crkva i popovi traže danak za 25 godina podržavanja HDZ-a podržavali su oni i rušili s oltara kak ih je bilo volja dizali su po potrebi Tuđmana ( osuđenog za udruženi zločinački poduhvat) podržali su oni Sanadera koji je na vlast došao gole guzice a s vlasti otišao u vili podržali su oni svojevremeno s oltara i gospođu Kosor i kad se žena odlučila lopovluku HDZ-ovaca stati na žulj popovi je s oltara skinuše srušili su popovi s oltara i gospodina Milanovića i njegovu vladu uz pomoć branitelja danas je Vaso i Co. protiv IK jer se boje za fotelje odnosno vlastite guzice otvorio Vaso buđelar kako bi narod vidio sliku Majke božje ili Isusa mislim boli mene đon za njegov svetonazor bitno je da nam djeca budu školovana kako sutra nebi opet izašli na ulice ko ovi u Splitu da neznaju zbog čega su točno tamo