Peta je obljetnica smrti zagrebaćkog nadbiskupa i kardinala Franje
Kuharića. Ali uskoro će i deseta godišnjica otkako ga je na
zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici zamijenio dotadašnji krčki
biskup Josip Bozanić. Ova peta baš pada u vrijeme kad je
završio beatifikacijski postupak za pokojnog papu Ivana
Pavla II. koji bi uskoro mogao biti ne samo blaženik nego i svetac.
Kardinal Kuharić bio je osoba koja je ostavila izniman trag u
suvremenoj hrvatskoj povijesti, kako onoj nacionalnoj tako i crkvenoj
koje su, tako reći, nedjeljive. Bio je, rekli bismo, pravi čovjek na
pravom mjestu i u pravo vrijeme kad se rušio komunizam, kad
se Hrvatska morala suočiti s agresijom, ali i brzinskim naletom
demokracije koja je sa sobom donijela svakojake izazove, dotad gotovo
nepoznate.
Za Wojtylu bi se moglo reći isto, da je bio Kuharić na čelu cijele
Crkve. Od Wojtyline smrti prošlo je dvije godine, sve se
radi na tome da bude što prije svet jer su mnogi uvjereni u
njegovu svetost, što su pokazali i za njegova pogreba.
Njegov pontifikat analizira se na sve načine, iz svih kutova, o Wojtyli
se govori kao da je još živ.
A Kuharić? S vremena na vrijeme izađe pokoja knjižica o njemu, njegov
nasljednik odsluži godišnje misu zadušnicu i to
je više-manje sve što nas podsjeća na njega. Nema
objektivnih rasprava o njegovu nadbiskupovanju, osim onih medijskih
koje ga uglavnom sukobljavaju s Bozanićem. Hoće li se što
promijeniti nakon pete godišnjice smrti? Ne mora biti odmah
blažen i svet, ali ne mora se o njemu tako ni šutjeti. To
nisu zavrijedili ni on ni Crkva, ali to nije ništa novo u
hrvatskoj sumornoj stvarnosti.
RIJEČ - DVIJE
