Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća istok Europe zahvatila je politička oluja. Od Baltika do Jadrana tražili se su višestranački izbori, a val demokratskih promjena zahvatio je i Hrvatsku, u kojoj su od 1989. nezavisni intelektualci i disidenti, osjetivši da promjene stižu, počeli osnivati političke stranke. Prva službeno osnovana stranka bila je Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS), koji će poslije posljednju riječ u imenu promijeniti u riječ stranka. Na osnivačkoj skupštini koja je održana 20. svibnja 1989. godine za prvog predsjednika izabran je povjesničar Slavko Goldstein, a među istaknutim članovima i utemeljiteljima bili su Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Božo Kovačević, Zvonimir Lerotić, Goranko Fižulić, Jozo Radoš... Mjesec dana kasnije, nakon brojnih tajnih i javnih sastanaka, osnovana je u prostorijama NK Borca na Jarunu i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), čiji je prvi predsjednik postao Franjo Tuđman, bivši partizanski general, a poslije politički disident. HDZ je okupio šaroliko društvo – političke disidente, bivše komuniste, tehnomenadžere, imigrante i postao je više pokret nego klasična stranka.
Politička klima se mijenjala, a stranačka scena zahuktavala te je 5. veljače 1990. Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe Socijalističke Republike Hrvatske izdao predstavnicima osam stranaka rješenja o registraciji, čime je ozakonjen politički pluralizam u Hrvatskoj. Rješenja su osim predstavnika HDZ-a i HSLS-a dobile i Hrvatska demokratska stranka, Hrvatska kršćanska demokratska stranka, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Savez komunista Hrvatske i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske. Dvije posljednje političke organizacije bile su praktički na vlasti, ali formalno su se nanovo registrirale po novim pravilima. Do 9. travnja u Republičkom sekretarijatu za upravu i pravosuđe registrirane su 33 stranke koje su se pripremale izaći na izbore zakazane krajem travnja. Osnivane su stranke raznih usmjerenja i uvjerenja: konzervativne, liberalne, socijalističke, komunističke, jugoslavenske, demokršćanske, regionalne, zelene, stranke manjina... Govorilo se o ljudskim pravima, ekonomiji, socijalnim pitanjima i drugim važnim društvenim pitanjima, ali kao glavna tema nametnuo se položaj Hrvatske u SFRJ i njezina budućnost.
Od odobrenja za osnivanje stranke do izbora bio je kratak rok te se dobar dio stranaka udružio u koalicije nadajući se da će sinergijom polučiti bolji rezultat. Hrvatska demokratska zajednica osnovala je Hrvatski demokratski blok s nekoliko manjih stranaka. Članice su, uz HDZ, bile Hrvatska stranka (HS), koju su osnovali Hrvoje Šošić i Ante Kotrljan nakon isključenja iz Hrvatske kršćanske demokratske stranke (HKDS), zatim Hrvatska stranka prava (HSP), koja nije istaknula svoje kandidate na izborima, Demokratska kršćanska stranka (DKS), Demokratska akcija Hrvatske (DAH) i frakcija Hrvatske seljačke stranke (HSS) Ivana Zvonimira Čička. Stranke su samostalno izlazile na izbore, a dogovor je bio da u drugom krugu podrže kandidate bloka koji dobiju najviše glasova. Savez komunista je 20. ožujka u naziv dodao i Stranka demokratskih promjena, pa su nastupili na izborima pod imenom SKH-SDP i pod vodstvom Ivice Račana. Socijalistički savez radnog naroda promijenio je ime u Socijalistički savez – Savez socijalista Hrvatske, a predsjednik im je bio Željko Mažar. Iako su u kampanji SS-SSH i SKH-SDP sudjelovali pretežito odvojeno, zapravo su nastupali kao jedinstveni izborni blok. Od ostalih društveno-političkih organizacija na izborima je sudjelovao i Savez sindikata Hrvatske te Savez socijalističke omladine Hrvatske (SSOH).
Važan akter i glavni suparnik HDZ-u bila je Koalicija narodnog sporazuma službeno osnovana 1. ožujka, a činili su je Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), Hrvatska demokratska stranka (HDS) Marka i Vlade Veselice, Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH), Hrvatska kršćanska demokratska stranka i istaknute ličnosti Hrvatskoga proljeća i nestranački kandidati među kojima su bili Savka Dabčević-Kučar, Ante Miko Tripalo, Ivan Supek, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić i mnogi drugi. Poslije se koaliciji pridružio i HSS, odnosno frakcija HSS-a Nikole Novakovića, Hrvatski mirotvorni pokret, Demokratski savez Albanaca Hrvatske i Muslimanska demokratska stranka.
Već tada su brojni građani bili svjesni ekoloških problema te su u nekoliko gradova poput Zagreba, Splita, Šibenika i Rijeke osnovane zelene stranke. Europska zelena lista osnovana je 15. ožujka, a dio koalicije bili su: Autonomni demokratski savez Hrvatske, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države i Zelena akcija Zagreb (ZAZ). Ubrzo su se Europskoj zelenoj listi pridružile Zelena stranka Rijeke i izvanstranačka organizacija Ženska lista Medveščaka. Zelena akcija Split (ZAS) samostalno je izašla na izbore. Bilo je tu i nekih uspjeha te je primjerice dr. Nikola Visković izabran je u prvi saziv Hrvatskoga sabora kao zajednički kandidat SKH-SDP-a i Zelene akcije Split, čiji je bio utemeljitelj.
Građani srpske nacionalnosti imali su također svoje ideje i viđenje svoje pozicije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Srpska demokratska stranka (SDS) nastupala je sa srpskih nacionalističkih pozicija, zalažući se za osnivanja autonomnih srpskih područja u Hrvatskoj, a Jugoslavenska samostalna demokratska stranka (JSDS) pozivala se na jugoslavensku tradiciju, bratstvo i jedinstvo. Na tom dijelu političkoga spektra postojala je i Stranka Jugoslavena. Socijaldemokratski savez Hrvatske (SDSH), kojemu je predsjednik bio Milorad Pupovac, nastao je iz krila Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI).
Osnovane su i stranke s jakim regionalnim predznakom poput Istarskoga demokratskog sabora (IDS), Riječkoga demokratskog saveza (RDS), Dalmatinske akcije i druge manje stranke.
Zanimljivo je da je već pri osnivanju stranaka dolazilo do raskola koji će postati konstanta hrvatske politike sljedeća tri i pol desetljeća. HSS se odmah raskolio u dvije frakcije zbog toga s kim će koalirati. Čičak je otišao s HDZ-om, a Novaković s Koalicijom narodnog sporazuma. Dugo se prepričavalo u političkim krugovima kako je Franjo Tuđman istisnuo braću Vladu i Marka Veselicu iz užeg vodstva HDZ-a. Oni su stoga osnovali Hrvatsku demokratsku stranku, iz koje su brzo izašli Krešimir Pavelić i Ivan Gabelica te krenuli u osnivanje pravaških stranaka. Raskol se dogodio i u Srpskoj demokratskoj stranci, koju je preuzeo kninski stomatolog Milan Babić, koji je bio radikalniji od njezina osnivača, šibenskog psihijatra Jovana Raškovića. Do pucanja je došlo i u HDS-u i tek osnovanom HSP-u. Izbori su održani u vrijeme velikih unutarnjih turbulencija i preslagivanja koja su zahvatila tadašnju Jugoslaviju. Nacionalna euforija zahvatila je sve republike, a država je bila na rubu raspada. HDZ je je brzo preuzeo ulogu nositelja domoljubne i nacionalne euforije, dok je KNS bio umjerenijih pogleda i okupljao birače liberalno-građanske opcije. Srpske stranke bile su uglavnom za očuvanje Jugoslavije i stvaranje političke i kulturne autonomije na područjima s većinski srpskim stanovništvom.
Višestranački izbori održani su u dva kruga, u travnju i svibnju 1990. godine. Izbori su bili raspisani za tri vijeća, od kojih je bio ustrojen tadašnji Sabor SR Hrvatske, a birao se ukupno 351. zastupnik. Uvjerljivo je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica s 42 posto glasova, drugi je bio SKH-SDP s 26%, a treća Koalicija narodnog sporazuma. Iako su KNS predvodili junaci Hrvatskog proljeća, u novim odnosima snaga protiv Tuđmanova HDZ-a nisu imali šansi. Pet saborskih mandata osvojili su i predstavnici Srpske demokratske stranke. Izbori su označili kraj jednopartijskog sustava i početak osamostaljenja Hrvatske jer su održani u okviru tada još postojeće Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Novi saziv Sabora kojim je dominirao HDZ s nekim manjim saveznicima brzo je donio mnoge povijesno važne odluke, poput novog Ustava te ustavnu odluku o samostalnosti i nezavisnosti 8. listopada 1991. kojom je Hrvatska postala samostalna i neovisna država. Hrvatska je međutim postala i žrtva agresije 1991. godine, a brojni gradovi poput Vukovara, Dubrovnika, Siska ili Osijeka razoreni. Hrvatska je stvorila svoju policiju i vojsku, gradila državne institucije i provodila potpuno odvajanje od SFRJ, a u prosincu 1991. uvela i vlastitu valutu hrvatski dinar koji je zamijenio onaj jugoslavenski. Pristupilo se i pripremi novog izbornog zakona, a stranačka scena preslagivala se u novim okolnostima.
Drugi slobodni izbori, ali zapravo prvi u samostalnoj Hrvatskoj održani su 1992. godine. U zemlji je bjesnio rat, a trećina teritorija našla se pod kontrolom pobunjenih Srba i JNA. I predizborna kampanja održavala se u teškoj, napetoj, ali i nacionalno euforičnoj atmosferi. "Hrvatska će biti država sloboda, tržišne ekonomije i privatnog poduzetništva, i jednake prilike za sve i nećemo dopustiti gulikože. Želimo bogatog seljaka, želimo da radnik zarađuje kao u svakoj slobodnoj državi svijeta. Sposobni smo obnoviti zemlju i stvoriti zemlju blagostanja, i neće biti političkih ni gospodarskih razloga da naši ljudi odlaze u svijet", poručivao je tada Tuđman s govornica na itekako posjećenim predizbornim skupovima i uvjeravao glasače da dolaze bolja vremena.
Govorio je on o stvaranju blagostanja, boljeg društva, o tržišnoj ekonomiji su govorili i brojni drugi kandidati, ali dominirale su ratne teme i svi su obećavali oslobađanje zemlje. Izbori po novim pravilima za Zastupnički dom Sabora održani su prema mješovitom sustavu (60 zastupnika iz izbornih jedinica, a 60 s državnih lista uz prag od 3%). U te dvije godine HDZ, koji je bio najjača snaga u zemlji, preuzeo je i sve poluge vlasti. HSLS je od SDP-SKH, koji je u međuvremenu promijenio ime u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SDP), preuzeo ulogu druge najjače i glavne oporbene stranke, a HSS se ponovno ujedinio i ojačao. Koalicija narodnog sporazuma prestala je postojati, a Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo. Srećko Bijelić, Radomir Čačić, Ivica Vrkić i Slavko Meštrović osnovali su u međuvremenu Hrvatsku narodnu stranku (HNS) – stranku liberalno-građanske opcije. Hrvatska stranka prava, koja je već osnovala HOS, zauzela je u predizbornoj kampanji radikalno desnu poziciju i postala žestok kritičar HDZ-ove politike vođenja države i obrane zemlje. Na njihovu velikom skupu na prepunoj splitskoj rivi u srpnju 1992. nastupio je i Marko Perković Thompson te izveo "Bojnu Čavoglave".
Srpska demokratska stranka nastavila je djelovanje na pobunjenom teritoriju i predvodila secesionističku politiku, a Milan Đukić osnovao je u svibnju 1991. godine Srpsku narodnu stranku (SNS), koja je djelovala na području pod kontrolom hrvatske države i nije se zalagala za secesionizam. Parlamentarni izbori održani su 2. kolovoza, a isti dan održani su i prvi direktni izbori za predsjednika RH, na kojima je veliki favorit bio tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Istovremeni izbori za predsjednika i parlament dali su vjetra u leđa HDZ-u, koji je uvjerljivo pobijedio kao i Tuđman za predsjednika.
Stranačka scena u te se dvije godine poprilično pročistila te je na izborima sudjelovalo 17 stranaka, znatno manje nego na prvim izborima. Na državnoj listi HDZ je dobio 43,72 posto glasova, HSLS 17,33 posto, a HSP je bio treći sa 6,91 posto glasova. HNS je dobio 6,55 posto, SDP 5,40, HSS 4,16 posto, a koalicija regionalnih stranaka koju su činili Dalmatinska akcija, IDS i Riječki demokratski sabor 3,11 posto. Tri zastupnika dobila je i Srpska narodna stranka. SDP koji je tada prolazio vlastitu tranziciju i pokušavao se riješiti komunističkog naslijeđa borio se za preživljavanje i jedva je prešao prag. Ispod praga je ostao Veseličin HDS s 2,69 posto, kao i Hrvatska kršćanska demokratska stranka Ivana Cesara, što će ih potaknuti da se poslije izbora ujedine u novu stranku Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju (HKDU).
Zanimljivo je da su uz SDP na izbore izašle još tri socijaldemokratske stranke: Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDH) Antuna Vujića, Socijalistička stranka Hrvatske (SSH) Željka Mažara i Socijalno-demokratska unija Hrvatske (SDUH) ekonomista Branka Horvata. U Sabor je ušao samo SDP te će se s njim SDH ujediniti, a SSH nestati sa scene. Poslije će se osnovati neke nove socijalističke stranke poput ASH, kojem je prvi predsjednik bio Miko Tripalo, a njega je naslijedio odvjetnik Silvije Degen, ili Socijalistička radnička partija (SRP) Stipe Šuvara, ali bez većeg uspjeha, te će SDP ostati predvodnik hrvatske ljevice. Hrvatski sabor tada je bio dvodomni pa su 1993. godine održani izbori i za Županijski dom. Svaka županija bila je jedna izborna jedinica. HDZ je stavio Franju Tuđmana za nositelja izborne liste u svim izbornim jedinicama te je pobijedio u većini, osim u Istri, u kojoj je dominirao IDS, te u Međimurju, u kojem je pobijedila koalicija oko HSLS-a. IDS je dobio 66,42 posto glasova i to je bio drugi ukupno najbolji rezultat u svim županijama. Bolji je rezultat ostvario samo HDZ u Ličko-senjskoj županiji, u kojoj je osvojio 74,69 posto glasova. Zanimljivo je da je tada HDZ pobijedio i u Primorsko-goranskoj županiji. HSLS je bio drugi, a SDP treći s 13,51 posto, iako se dugo provlači teza da SDP od pada Jugoslavije tamo nikada nije izgubio izbore.
Stranačku scenu pratili su i stalni stranački lomovi i raskoli. I sam HDZ našao se pred velikim izazovom početkom 1994. godine. Sukobi u stranci bili su teški i burni, a završili su izlaskom iz stranke Stipe Mesića, tadašnjeg predsjednika Sabora, i Josipa Manolića, predsjednika Županijskog doma. HDZ je bio uzdrman, ali brzo se presložio i nastavio dalje bez nekih utemeljitelja i važnih članova. Potres i raskol je zahvatio i HSP te je vodstvo stranke preuzeo Anto Đapić. Raskol se 1994. godine dogodio i u IDS-u, kada su iz stranke izbačeni saborski zastupnici Ivan Herak i Elio Martinčić. Raskoli neće puno naštetiti HDZ-u i IDS-u na sljedećim izborima, a Mesić i Manolić, koji su osnovali Hrvatske nezavisne demokrate (HND), neće s novim opcijama imati većih uspjeha. Mesić je poslije prešao u HNS i dva je puta biran za predsjednika RH. Ti raskoli, kao i oni koji će se događati poslije, pokazali su da su birači obično ostajali vjerni etabliranim strankama. Stranačka scena bila je živahna i tih ratnih godina. Stranke su se gasile i osnivale nove, preslagivale iznutra s novim igračima, a događali su se i međustranački transferi. Svi su priželjkivali kraj rata, ali i nove izbore.
U idućem nastavku: Izbori u postratnoj Hrvatskoj
* Tekst objavljen u sklopu projekta "Poticanje novinarske izvrsnosti" uz potporu Agencije za medije
Otvori KEKS Pay
HSLS- uništia sam sebe, jer sumnjam, da su pok. Gotovac i Dražen Budiša bili ud.ba.ši HSP- Pok. Paradžik i Paraga su bili pošteni, Paragi je bez Paradžika falia mozak. Ostatak stranke je bia prožet ud.ba.šima. Uglavnom sa jakim HSP-om bii i privatizacija i lustracija bile puno bolje riješene