Ruke su im bile vezane žicom. Bespomoćno su klečali dok se streljački vod zlokobno namještao iznad njih. Oni s više “sreće” dobili su hitac u glavu, a one druge prvo su pretukli i polomili im većinu kostiju. Josip Ritz, Franjo Lasić, Julijus Brbot, Alojzije Vjekoslav Ivić...
Imena su to samo nekih ljudi iz Duge Rese ili onih koji su se u svibnju 1945. godine našli u tom gradiću i koji su odvedeni i smaknuti u Vidanki, Kozjači, Babinoj Gori ili nekoj od drugih jama u okolici Karlovca.
Za sve te likvidacije optužuju tadašnjeg šefa Ozne za kotar Karlovac Josipa Boljkovca, koji je, kako tvrde mnoga povijesna svjedočanstva, naređivao privođenja i zatvaranja ljudi koji su na bilo koji način bili povezani s hrvatstvom na karlovačkom području. Većina od onih koji su odvedeni i likvidirani u Vidanki nemaju nikakve veze s ratom i vojnim postrojbama. U dokumentima piše da su bili postolari, kotarski pisari, strojovođe, magacioneri...
Boljkovac je trenutačno u zatvorskoj bolnici. I tvrdi da nema nikakve veze s masovnim ubojstvima civila.
Prostrijelne rane
Većina njih skončala je život u vrtači na području Vidanka-Curak, tek koji o kilometar od središta Duge Rese, nakon što su bili zatočeni u tadašnjim zatvorima Ozne u Maloj vili i na Kasaru. Bili su to uglavnom muškarci u punoj životnoj snazi većinom stari od 30 do 40 godina. Najmlađi, kako govore dokumenti koje su prikupili u udrugama hrvatskih domobrana, imao je 24 godine.
Da je riječ upravo o tim ljudima potvrđuju i nalazi sa ekshumacije obavljene 24. rujna 1998. godine.
U zapisniku s ekshumacije stoji da je, pored ostataka kostura, u jami pronađeno nekoliko raspalih komada obuće te staro posuđe. Posebno je pohranjeno nekoliko omči od žice, a žica se nalazila vezana i na ostacima podlaktica nekih kostura.
– Većina kosti pripada muškarcima mlađe i srednje životne dobi. Pronađene su i lubanje pune prijeloma. Na nekima su se jasno mogle odrediti ulazne ili izlazne prostrijelne rane. Karakteristike nekih rana ukazuju na pucanje iz velike blizine. U masovnoj grobnici Vidanka-Curak nalaze se posmrtni ostaci 19 osoba ubijenih iz vatrenog oružja, najvjerojatnije svi hicem u glavu iz neposredne blizine. Vjerojatno je riječ o 18 muškaraca i jednoj ženi – zaključila je u svom nalazu specijalistica patologije i sudske medicine Mira Mlinac-Lucijanić.
Osim Vidanke-Curak u okolici Karlovca posljednjih godina ekshumirane su još dvije velike masovne grobnice na području šume Kozjače i Babine i Petrove gore, te još niz manjih poput onih uz karlovačku šetnicu Ruski put, zatim na lokaciji Borlin gaj te u naselju Grabrik. I za većinu tih stratišta izravno se proziva tadašnjeg šefa Ozne u Karlovcu Josipa Boljkovca.
Pronađene čahure
Prema nizu svjedočanstva, na ta su mjesta odvođeni zarobljenici iz zatvora ili logora koji su se tada nalazili u Dugoj Resi te u karlovačkom naselju Dubovcu. Na Babinoj gori ekshumacija je trajala čak tri dana, od 6. do 8. studenoga 2006. godine. Iz nalaza patologa također se može zaključiti da je riječ o ljudima koji su bili dovedeni vezani žicom, a zatim strijeljani iz neposredne blizine. Pronađene kosti nesumnjivo ukazuju na to da je riječ o 44 osobe, a ostali dijelovi kostiju ukazuju na još pet do deset žrtava. Na Petrovoj gori, gdje je ekshumacija obavljena 10. studenoga 2006., nađeno je čak 686 bedrenih kostiju. Pronađeno je više od 120 puščanih i pištoljskih čahura koje dovoljno govore o razmjerima masakra. Uz tijela su stajale zavjetne medaljice s hrvatskim, slovenskim i latinskim natpisima Blažene Djevice Marije, Svetog Alojzija i Svetog Franje. Ubojice nisu imali milosti. Među nizom smaknuća za koje su tamošnji ljudi kao nalogodavca spominjali Josipa Boljkovca je i slučaj Ivana Petraka, jednog od uglednih ljudi u Dugoj Resi tijekom Drugog svjetskog rata. Boljkovac je u izvješću od 1. prosinca 1945. godine napisao:
“Predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira jer je poznat kao stari bandit, a proučite i njegove molbe i optužbe koje je slao za partizane i njihove suradnike.” Petrak je nakon Boljkovčeva izvještaja likvidiran, a u zgradi koja je nekad bila njegovo vlasništvo danas se nalazi policijska postaja u Dugoj Resi. Glavna zgrada karlovačke Ozne, u kojoj je Boljkovac bio šef, nalazila se u palači Barako, na samoj obali Kupe. Vlasnici su bili braća Barako, ugledni poduzetnici i članovi gradske uprave. Slično kao i u dugoreškom slučaju, u zgradu je nakon Ozne došla tadašnja milicija, a danas je to dio kompleksa zgrada Karlovačke županije. Prema svjedočanstvima, u tu zgradu su 1945. svakodnevno dovođeni zatvorenici, koji bi zatim, vezani žicom, u kolonama odlazili na stratišta.
Ubojstvo svećenika
Među mnogim svjedočanstvima o pogubljenjima na području Karlovca i okolice u 1945. godini je i ono Slavice Cvitešić rođene Spudić o smrti župnika iz Kamenskog Stjepana Kučmanića, tadašnjeg karlovačkog dekana.
– Sjećam se tog prizora koji sam doživjela kao desetogodišnja djevojčica. Ljudi su grozničavo prekapali zemlju uz prugu na području koje smo nazivali Mlake, a danas je to naselje Grabrik. Vjerovalo se da su ondje ostaci ljudi ubijenih nakon što su odvedeni u logor na Dubovcu koji smo zvali Magazini. Tada sam ugledala strašan prizor. Vidjela sam dijelove muških nogu od koljena naniže, nagrižene od vode i iznakažene od ugriza životinja. Pričalo se da su to dijelovi tijela nedavno ubijenog svećenika Kučmanića, za kojeg se znalo da je samo u donjem rublju odveden iz ćelije i smaknut negdje uz prugu – svjedočila je Slavica Cvitešić, a sličnu je priču ispričala i tadašnja Kučmanićeva kućanica Ljubica Kovačević.
Najgore od svega je, da pojedni dijelovi „medija“ i pojedini Mesici i Pupovci danas zele Boljkovca prikazati skoro kao olicenje postenja i humanosti. Sama pomisao na to je nakaradna i izmisljena spletka, izmisljena u glavama „crvenih“ i njihovih sljedbenika. II ako pustimo vrijeme od 1945 do 1950, a nesmije se pustiti, treba se sjetiti tisuce mladih Hrvata i Hrvatica koji su 1972 poslije sloma proljeca morali bjezat pred tim istim Boljkovcem, Racanima i njihovim drugovima, da bi se spasavali od Gradiske i Lepoglave. Spasavali se cesto samo zato, sto su odpjevali „Ustani Bane“ ili sto su se izrazavali kao Hrvati. Onda Boljkovci, Racani i drugovi nisu imali nikakve griznje savjesti „kako ce to objasniti roditeljima“. U protivnom slali su im na vrat UDBU i KOS, proganjali ih i ubijali izvan granica Hrvatske. A sad kao odjednom taj Boljkovac ima savjest. Nevjerojatno. I usprkos svemu Boljkovac ma pravo, da ga se tako dugo, dok mu se ne dokaze krivica smatra nevinim. A ako je nevin, onda ce biti i slobodan. A ako je radio ono sto je vjerojatno i radio onda mora na dozivotnu robiju, pa svejedno koliko je on star ili ne.