Prije nekoliko dana javnost je upoznata sa zarobljavanjem hrvatskog državljanina Vjekoslava Prebega (40), koji je bio pripadnik oružanih snaga Ukrajine, od ruske vojske. Srbijanski novinar Miodrag Žarkovic došao je do Prebega s kojim je napravio i intervju u kojemu je progovorio o tome kako je zarobljen, kako se odnose prema njemu u zatočeništvu… U intervjuu se ne navodi gdje se Prebeg trenutačno nalazi niti kako je novinar došao do njega. Prebeg je još jednom ponovio kako nije bio pripadnik Azova navodeći kako nikada ne bi ni bio jer su “izrazito nacističke ideološke orijentacije”:
– Bježao sam od takvih ljudi i u Hrvatskoj – rekao je.
Ponovio je kako nije zatočen u Azovstalju, u kojemu se i dalje vode žestoke borbe, te da je bio pripadnik Oružanih snaga Ukrajine. Podsjetio je kako je u službu stupio 25. svibnja 2020. godine i da je u Ukrajini upoznao suprugu. Rekao je i da je želio ostati, a bilo mu je potrebno državljanstvo. Tako je na prijedlog nekih ljudi stupio u vojsku jer mu je rečeno da poslije tri godine može dobiti državljanstvo Ukrajine. Kazao je i kako je ranije služio u Oružanim snagama Republike Hrvatske i da tijekom službe u Ukrajini nije dolazio u direktan sukob s proruskim snagama u Donbasu.
– Rekli su tada da je rat stacioniran i da se sve odvija u rovovima. Ja sam povjerovao. Tijekom prve rotacije uopće nije bilo djelovanja. Odmah je potpisan obostrani prekid vatre. Ljeti smo kopali i kosili. Zimi smo cijepali drva i čistili snijeg – rekao je u razgovoru Prebeg.
Međutim, sve se promijenilo krajem veljače s agresijom Rusije tako da, kako je rekao, već 24. veljače u pet poslijepodne nisu mogli zadržati položaje te su se povukli. Prema riječima Prebega, bježali su kako bi sačuvali glavu te da ne zna koliko puta je do kraja ožujka bježao i molio Boga da ostane živ. Kazao je i da nije stekao dojam da je ukrajinska vojska dobro opremljena i da se može nositi s ruskim snagama.
– Ja to nisam vidio. Ne znam kako je u ostatku Ukrajine. Od 1. ožujka nismo imali internet, malo smo slušali radio i čekali što nam kažu zapovjednici koji su donosili neke informacije. Svaka tri dana išla je grupa iz svakog voda i dobili bismo hranu i vodu. Zapovijed za povlačenje stigla je 11. travnja. Ukrcali smo se na kamione, ali počelo je djelovanje ruske artiljerije tako da je plan za organizirano povlačenje osujećen. Svatko je potom bio prisiljen snalaziti se kako zna i umije – rekao je Prebeg, čija je dalja sudbina i dalje neizvjesna.
Kaže kako je njegov vod imao desetak ljudi te da su se uvečer vratili u svoje sklonište, gdje su pokupili hranu i naoružanje, te krenuli prema Zaporižju. Dodaje i kako zapovjednika satnije nije bilo i da danima nisu ništa jeli. Čupali su travu i nju jeli.
– Moj vod imao je desetak ljudi i uvečer smo se vratili u naše sklonište. Pokupili smo hranu i naoružanje. Krenuli smo k Zaporižju. Zapovjednika satnije nije bilo. Danima nismo jeli. Ljudi su čupali neke trave i jeli, pa sam i ja. Na kraju ih je ostalo 17.
– Naš put trajao je 12 dana. Kažu da smo prešli oko 250 kilometara. Padao je i snijeg nekoliko sati. Uhvaćeni smo 23. travnja oko 5 ujutro. Bili smo gladni i postali neoprezni. Zapovjednik je rekao da spustimo oružje i da se predamo – kazao je Prebeg koji je pohvalio rusku vojsku za postupanje navodeći kako su im po zarobljavanju vezali ruke i prekrili oči, ali su im dali hranu te im nisu dirali vjenčano prstenje i vjerska obilježja.
Ispitivali su ih ali, kako kaže, bez brutalnosti. S obzirom na to da je stranac, on je odveden pred jednoga generala koji mu je dao čisto rublje. Odatle su odvedeni u drugu vojarnu u kojoj nisu bili vojnici nego stariji ljudi, za koje misli da su vjerojatno mještani toga mjesta. I za njihovo postupanje ima samo riječi hvale.
– Moj pogled na rat promijenio se s njihovom djelima. Sebi su otklonili 17 neprijatelja bolje nego da su pucali mecima. Od nas 17, ne vjerujem da će itko ponovo uzeti oružje u ruke – rekao je.
Dodao je i kako u njegovoj postrojbi nije bilo još ljudi s naših prostora tako da nije sreo nikoga od Hrvata, Srba, Bošnjaka, Slovenaca, ali je čuo za jednoga Hrvata koji je bio pripadnik Azova. U njegovoj postrojbi bilo je pet Britanaca i jedan Amerikanac koji je odmah dezertirao.
– Bojim se za svoju sudbinu. Spreman sam na najgore, ali nadam se najboljem – rekao je u razgovoru sa Žarkovićem.
Sve što ovaj dečko kaže novinarima dok je u zarobljeništvu možete okačiti mačku o rep. Kada dođe u Hrvatsku onda neka da pravi intervju. Prvo što te nauče kada dođeš u elitne postrojbe je da zaboraviš pravilnike o postupanju u zarobljeništvu. Moli, preklinji, zazivaj majku, djecu... sve samo da te muče čim manje. Nema tu busanja u prsa i rambo/mačo pres.era.vanja. Potpisuj što god ti daju da potpišeš, pokušaj se praviti što gluplji i neupućeniji, surađuj i možda izvučeš živu glavu.