Da se u svim parlamentima, skupštinama, kongresima, dumama i saborima
raspravlja, polemizira i glasuje u ime i po naređenju “vrhovnog
stranačkog uma” dobro je poznato. Međutim, kad se opaka retorička
uzrečica “Mi u ... (HDZ-u, SDP-u, HSP-u, HSS-u itd.) smatramo” počne
širiti - kao što je to već dugo slučaj u Lijepoj našoj - na sve sfere
javnosti (izvan Sabora), onda je to razlog za ozbiljnu zabrinutost za
slobodu mišljenja, demokraciju i zdrav razum nacije.
Posebice kad se to događa u zemlji u kojoj je pojedinac stoljećima bio
podređen različitim autoritarnim, totalitarnim i kolektivnim voljama i
razumima. Zato i upućujem ovaj skromni javni apel moćnim stranačkim
vrhovnicima da svojim “podanicima” dopuste da barem u javnosti i
privatnom životu govore u vlastito ime: u prvom licu jednine, slobodno,
bez straha da će ih kazniti stavljanjem na 7., 9. ili 13. mjesto na
ovogodišnjim izborima.
Ovako, kako sada stvari stoje, ostaje dojam da su se sterilne i opake
komunističke uzrečice “mi drugovi smatramo” ili “mi drugovi moramo”
prenijele u mentalni sklop “demokratskih” stranaka. Stranačko
zarobljavanje ljudskih misli sputava kreativnu snagu politike, svodeći
je na odnose nadređenosti i podređenosti, dominacije i pokornosti.
Riječju: zla i nevolje.
Slušajući mnoge moje saborske kolege koji u kavanskim i opuštenim
razgovorima misle i govore “s osmijehom”, kao slobodni i dragi ljudi, a
potom se u sabornici, na HTV-u ili na Novoj TV pretvaraju u agresivne i
nesnošljive “zombije” - jurišnike vlastitih partijskih volja i stega -
uvijek ćutim gubitak. Čak stječem dojam da su toliko pripitomljeni pod
stranačkom stegom da se na nju pozivaju i u privatnom životu.
Primjerice, na ovaj način: “Dragi sine/kćeri, pripazi na ocjene iz
matematike i hrvatskoga, jer ono puno znače za ugled nas u ...”.
Dakako, dok god labavljenje stranačkih uzdi, stega i bičeva (pojam
“parlamentarni bič” uobičajen je u parlamentima: njime se izražava
tehnika utjerivanja stranačke stege) zavisi od dobre volje predsjednika
stranaka, malo je moguće postići. Znatno više moglo bi se i moralo
postići izmjenama zakona o političkim strankama i izborima koje bi
omogućile građanima da biraju one koji su podobni njima, a ne one koji
su pokorni stranačkim gazdama.
Postojeći zakoni, neograničena moć predsjednika stranaka i naslijeđena
kolektivistička politička kultura ne omogućavaju razvoj demokracije,
već cementiranje strankovlašća - partitokracije. Zapravo, mala je šansa
da stranački vrhovnici svojim “podanicima” dopuste slobodu javnog
mišljenja. Zato nadu polažem u TV-voditelje: na televiziju ne bi
trebalo pozivati ljude koji nikad ne govore u prvom licu jednine.
GOST SURADNIK
