Sunčan je dan, kad listopad već se primiče studenom, a toplo je kao da smo u svibnju i ljeto je tek pred nama. Sjedim ispred gostione i čekam Stipana, u nekom smo poslu. Lijevo, u improviziranom vrtu dvadesetak je metalnih stolova s istim takvim stolicama, ali rano je poslijepodne, radni dan, pa samo za dva stola parovi sjede i jedu. Dvojica muškaraca, pred njim golemi metalni oval, na ovalu kiseli kupus, premda mu nije još vrijeme, tek sad bi se trebao kiseliti, i kobasice, masne češnjovke, a njih dvojica navaljuju po zelju i kobasama, kao da im je zadnji dan, ili kao da je njihova akcija od značaja za narod i domovinu. U gostioni, koja bi u žanrovskom smislu ustvari imala biti pivnica, vjerojatno je još toliko stolova, ali ni za jednim nikog nema, samo šankerica razgovara s radnicom koja je upravo stigla na posao, i dvojica konobara, sve raspoređeno po savršenom spolno-socijalnom ključu. Ja sjedim za jednim od pet-šest manjih stolova, namijenjenih onima koji ne jedu, nema nikog osim mene, i gledam na Ilicu, koja tu već broji kućne brojeve preko dvjestotog, i kroz procjep u ogradi gledam kada će proći tramvaj. U ovom dijelu grada prazni su izlozi, svi lokali i dućani odavno su propali, po prašnim staklenim stijenama polijepljeni su plakati, potražnice za izgubljenim psima i mačkama, kao i dementnim članovima obitelji. Tu, desno niz Ilicu, Katoličko je sveučilište, negdje iza sjedište je tajnih službi, a ispred ostaci austrougarske arhitekture, i Domobranska ulica, od čije nekadašnje ljepote nije ostalo ništa.
Manjinac je poput maslina koje rastu pokraj jezera Lago di Garda, u najsjevernijem kraju na svijetu u kojem maslina još uvijek ima. Nije tim maslinama tamo lako, hladno im je kao čovjeku u Sibiru, grdno i tijesno među onima koji na takvim mjestima žive, ali njihovo je ulje najbolje na svijetu
Otvori KEKS Pay
