Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Zakoračite u svijet tame

Slijepe osobe okružene su predrasudama videćih, jedan od najvećih strahova je mrak u kojem slijepi žive, a upravo je to pokretač projekta
26. studenoga 2016. u 10:51 0 komentara 423 prikaza
23.11.2016., Zagreb - U predvorju kazalista Vidra odrzan je party u mraku koje je priredilo Kazaliste slijepih kako bi se ljudi senzibilizirali na zivot onih koji ne vide.  Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

“Party u mraku” projekt je Kazališta slijepih i slabovidnih ovi život koji osobama koje nemaju problema s vidom omogućava da upoznaju svijet tame. Ideja je vrlo jednostavna: slijepe i slabovidne osobe dovode videće osobe u potpuno zamračen prostor, puste im glazbu ili neke zvukove iz prirode, donesu im piće da imaju dojam kao da se nalaze u nekom kafiću, razgovaraju s njima, a onda ih raznim interaktivnim igrama potaknu da se kreću u zamračenom prostoru i suoče s jednom potpuno drukčijom stvarnošću.

Svatko se od nas barem jednom u životu zapitao kako slijepe osobe “vide” svijet oko sebe, što je za njih ljepota, kako se slijepi snalaze u prostoru punom ljudi, znaju li kako izgledaju oni sami i kako izgledamo mi ostali. Odgovore na ta i mnoga druga pitanja moglo se dobiti i iskustveno na petom „Partyju u mraku“ održanom u predvorju kazališta Vidra.

Brojne predrasude

– Videće osobe opterećene su predrasudama o slijepima, a jedan je od velikih strahova upravo taj mrak u kojem žive slijepi. Kada slijepa osoba prođe ulicom često čujete patetične izjave tipa: “Joj, jadan on ili ona, ne vidi Sunca, ne vidi Mjeseca, živi u mraku”. Upravo smo zbog toga videćima htjeli pokazati što zapravo znači živjeti u mraku i kako izgledaju svakodnevne situacije doživljene bez osjetila vida – tumači ideju projekta Vojin Perić, ravnatelj kazališta „Novi život“.

Dodaje kako predrasude o slijepima zadiru u sve pore života. Od toga da videći smatraju slijepe manje vrijednima, nerijetko su uvjereni i da sljepoća utječe na njihov intelekt, a često se događa i da im daju do znanja da su time što su slijepi manje privlačni kao osobe.

Žena s naočalama, naočale mjesec vida Odazovite se akciji 'Da te bolje vidim' i besplatno provjerite vid ivana vinko Ivana VInko ‘Želim ostvariti san i zaposliti se u knjižnici’ Moliere: Škrtac Počinje 7. BIT Novi život unatoč sljepoći: Oni glume, pjevaju i plešu

– Ljudi pritom zaboravljaju da se sljepoća može dogoditi svakome, a kada se već dogodi, treba znati da u njoj ima lijepih kontakata i bezbroj mogućnosti da razvijete svoj talent i to je ono što mi dodatno želimo pokazati – kazuje Perić. Ističe da slični projekti postoje diljem Europe. U nekim zemljama postoje čak i tzv. restorani u mraku i vrlo su popularni.

– U Švicarskoj se na mjesto u takvom restoranu čeka po tri mjeseca. Mi, nažalost, nemamo novca za to, ali možemo iskoristiti mrak kao medij – kazuje Perić. Otkriva da su pokušali i sa stand upom, no to se nije pokazalo najboljim rješenjem, ponajviše zato što se videće osobe vrlo slabo snalaze u mraku.

Na performansu smo i sami zaronili u svijet tame. Na ulazu su nas dočekali glumci Igor Kučević i Dajana Biondić te uveli u prostor u kojem je bio potpuni mrak. Nakon početne nelagode, poslušali smo savjet Vojina Perića, potpuno smo se opustili i držali oči širom zatvorene. Pridružile su nam se majka i kći, Jadranka i Tihana Strmečki.

Mama Jadranka pravnica je i vodi odvjetnički ured, a Tihana je mlada koreografkinja. Obje rado posjećuju predstave koje u „Vidri“ uprizoruje kazalište slijepih, trenutačno na repertoaru imaju šest predstava, od kojih dvije dječje. Za performans su doznale na internetu. Za sve nas bilo je to novo iskustvo. Pokušali smo odgonetnuti kako izgledaju osobe koje smo upoznali u mraku, po boji i energiji njihova glasa predočiti si i njihov fizički izgled.

Dlanovi za pregled

Iako je u prostoriji bilo 20-ak ljudi, po zvukovima koji su dopirali odasvud oko nas činilo nam se da je prostor dupke pun.. Vrlo smo jasno čuli razgovor koji su vodili ljudi za susjednim stolom. Na trenutke su nas iritirali preglasni zvukovi. U nekim drugim okolnostima na sve to sigurno ne bismo obraćali pozornost.

U jednom trenutku upalilo se svjetlo. Prethodno je nekoliko ljudi dobilo povez preko očiju i moralo je nakon stiska ruke i kratkog razgovora opisati osobu s kojom su se upoznali. Je li ta osoba muško ili žensko, je li visoka ili niska, koliko ima godina, kakvu ima boju kose, samo su neka od pitanja na koja su, ne koristeći vid nego neka druga osjetila, trebale odgovoriti videće osobe. “Progledali” smo dlanovima, baš kako je pisalo u pozivu na performans. Bilo je puno smijeha, no neki su posjetitelji priznali kako je bilo i trenutaka u kojima su osjetili nelagodu. U svakom slučaju, najteže je bilo u potpunom mraku kretati se nepoznatim prostorom.

Naši simpatični domaćini, Dajana, koja je vid izgubila sa 16 godina nakon što je nesretnim slučajem glavom udarila u kadu, i Igor, koji je nakon operacije mrene u dječoj dobi ostao slabovidan, u tome su bili puno spretniji od nas. Oni su se prostorom kretali kao da su u njemu rođeni.

– Nadam se da smo ovim performansima barem malo uspjeli razbiti predrasude o slijepima. Ljudi koji u njima sudjeluju uvijek kažu da im je to bilo dragocjeno iskustvo, neki su nam se zahvaljivali jer smo uspjeli razbiti njihove strahove, a nekima se to toliko dopalo da se vraćaju svake godine – kazuje Vojin Perić. 

'Volio bih uživati u slikarstvu, pejzažima, ljepotama ženskog tijela'

Ravnatelj kazališta slijepih i slabovidnih Vojin Perić vid je izgubio u djetinjstvu, imao je 11 godina, i to nesretnim slučajem. Ljudi ga, kaže, najčešće pitaju je li nesretan zato što je slijep.

– Na to pitanje obično odgovorim kako, da nisam slijep, sigurno ne bih poznavao ljude koje poznajem sada. Tko zna kamo bi me odveo život. Ovako sam u kazalištu gdje sam najsretniji. No, naravno da bih ponovno htio vidjeti. Što sam stariji, sve sam svjesniji što sam propustio. Volio bih uživati u slikarstvu, u pejzažima, ako baš želite, u ljepotama ženskog tijela – kazuje Vojin Perić te dodaje kako se slijepim osobama umjesto vida ipak otvaraju neke druge mogućnosti i neki drugi osjeti.

– Ja slušam plavo i dodirujem boje. Vjerujem da je puno teže ljudima koji nikada nisu vidjeli, jer oni ne mogu spoznati boje i ne mogu dotaknuti nebo jer se nebo može dotaknuti jedino okom. No, kod njih se sigurno javljaju neke druge sinestezije, neke druge figure koje označavaju njihov obzor ili horizont jer on uvijek postoji. Ne moramo ga vidjeti. Tu daljinu možemo osjetiti ili samo čuti – zaključuje redatelj.

I zato je nasretniji, dodaje, ako oni koji vide iz kazališta slijepih i slabovidnih odu sa spoznajom da sljepoća nije nešto s čime se ne može živjeti.

Na kraju krajeva, kaže, imamo jednog Homera, Borgesa ili recimo Raya Charlesa, a svi oni bili su slijepi. Pa iako nisu vidjeli, svojom su kreativnošću puno dali zajednici.

A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.