Zahtjev za njihovim povezivanjem zadirao je i u politički ustroj same države. Beč je svoje pomorske interese usmjeravao prema Trstu, a Budimpešta prema Rijeci pa su tako dalmatinske luke ostajale po strani, iako je pokrajina o pomorskom prometu uvelike ovisila.
U takvim okolnostima zanemarenog gospodarstva lokalni su političari i imućni povratnici iz iseljeništva pokušavali okupiti novac za domaća poduzeća. Neki od njih imali su vlastite pozicije u upravama banaka i u zastupničkim klupama, čime su u rukama držali nezanemarivu količinu moći. Tako su zahtjevi za ulaganja u vlastite gradove prerasli iz gradnje gospodarstva u rasprave o položaju Hrvatske i hrvatskog jezika u Monarhiji.
O tim nastojanjima i preprekama koje su ih pratile u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI govori Mihaela Marić, doktorandica povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i tajnica Projekta SNOVI. Osvrnula se posebno i na Dubrovnik koji je tada bio dio Kraljevine Dalmacije i u kojem su početci turizma i razvoj bankarstva postupno mijenjali gospodarski život grada.
Gušenje domaćih pomoraca i intelektualna bitka u Dubrovniku
„Razlog lošijeg razvoja industrije u Dalmaciji leži u prometnoj izoliranosti, nedostatku domaćega kapitala i nezainteresiranosti državne vlasti za razvoj dalmatinske pokrajine“, objasnila je Marić te nastavila kako je regija bila s ostatkom Monarhije povezana ponajviše morem, s najprometnijim lukama u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Dok je cesta bilo, željezničke mreže je nedostajalo pa su se lokalni stanovnici uvelike oslanjali na pomorski prijevoz.
Glavni fokus Austro-Ugarske Monarhije bilo je parobrodsko društvo Austrijski Lloyd koje je država direktno financijski podržavala. Tako su lokalni pomorci stavljeni u nezavidan položaj gdje im je glavna konkurencija bila tehnološki naprednija i puno bogatija.
„Dalmatinski zastupnici su se na sjednicama sabora i Carevinskog vijeća kritički osvrtali i na prometnu izoliranost Dalmacije. Za parobrodarstvo, i općenito za razvoj pomorstva i brodogradnje, situacija je bila drugačija. Dalmatinski brodograditelji i pomorci teško su dočekali prijelaz sa jedrenjaka na parobrode, jer je za tu novu tehniku bila potrebna tehnološki bolja oprema, veći kapital i državna potpora.
Dalmatinski intelektualci borili su se na nekoliko načina. Ponajprije, u Dubrovniku gdje od kraja 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća počinje razvoj turizma, tada zvan promet stranaca. Početkom 20. stoljeća Dubrovnik je proglašen i lječilištem, tako da i sama općina radi na tome da se strancima koji dolaze u grad daju bolji uvjeti i bolji smještaj“, objasnila je.
Druga grana dubrovačkog razvoja bilo je bankarstvo koje je bilo najviše razvijeno u Dalmaciji, iako je svejedno bilo slabije nego u ostatku monarhije. U Dalmaciji u to vrijeme radi otprilike šest banaka i nekoliko pučkih štedionica, primarno zato što je bogata elita u tom kraju radije svoj kapital ulagala u banke nego u industriju.
Zbog takvog načina ulaganja parobrodarstvo se u Dalmaciji počinje razvijati tek 1870. godine osnivanjem malih društava u Makarskoj, Zadru, na Visu i Šibeniku.Ta će se mala društva kasnije na poticaj austrijske vlasti formirati u jedno zajedničko Hrvatsko parobrodsko društvo Dalmacija 1908. godine.
Lokalna gospodarska borba i visoka politika
Dalmatinski zastupnici u austrijskom dijelu Monarhije mogli su otvoreno kritizirati gospodarsko stanje, no vlast je imala način za zaobići njihove zahtjeve. Kada bi opstrukcije otežale donošenje proračuna, ministar predsjednik pozivao se na članak 14. i vladao dekretima, bez odlučivanja Carevinskog vijeća.
Gospodarske rasprave otvarale su i pitanja nacionalnih interesa. Tako se 1905., tijekom rasprave o budućem društvu Dalmacija, odlučivalo gdje bi ono trebalo imati sjedište i kojim bi jezikom poslovalo. Autonomaši su zagovarali Trst zbog blizine talijanskoga kapitala te talijanski kao jezik uprave. Melko Čingrija i Vinko Milić zalagali su se za sjedište u Dalmaciji i hrvatski jezik, smatrajući da društvo treba pridonijeti razvoju domaćeg kapitala i dalmatinskih luka.
Čingrija je na posljedice prometne izoliranosti upozoravao i u Carevinskom vijeću. U govoru iz 1911. usporedio je Dalmaciju s otokom, kritizirajući vlast koja je propuštala povezati pokrajinu s njezinim zaleđem. Beč je još uoči izbora 1907. ponudio desetogodišnji plan gospodarskog podizanja Dalmacije, poznat kao Beckov plan. Predviđao je ulaganja u prometnu infrastrukturu i isušivanje močvara, a najviše je učinjeno na gradnji cesta i isušivanju.
Zahtjevi zastupnika s vremenom su se proširili na reviziju Ustava i povezivanje pokrajina u kojima su živjeli južni Slaveni. Nakon uvođenja Cuvajeva komesarijata u Banskoj Hrvatskoj, sve se oštrije kritizirao dualistički ustroj države, a s raspravama o ustavnim promjenama otvaralo se i pitanje germanizacije.
„Austrija je to radila kroz militarizaciju i kroz razvoj vojske, ali se i germanizacija polako kroz neke jezične osnove uvlačila u upravu. Dalmatinski političari kritizirali su zašto bi činovnik u dalmatinskoj ili nekoj slavenskoj pokrajini bio primoran znati njemački jezik“, objasnila je Marić.
Uspjesi intelektualnog staleža
Početak Prvog svjetskog rata donio je uhićenja brojnih dalmatinskih političara i intelektualaca. Među njima su bili Melko Čingrija i Josip Smodlaka, a uhićeni su i književnici Ivo Andrić i Ivo Vojnović.
„No ipak, ako sagledamo kako je država tretirala Dalmaciju i što su dalmatinski intelektualci svojim radom napravili, možemo reći da su se ipak napravili određeni pomaci i da su neke stvari bile dobro napravljene. Evo za primjer, spomenute banke su i dalje nastavile s radom za vrijeme Prvog svjetskog rata“, kazala je Marić.
Hrvatska vjeresijska banka još se 1913. spojila s Jadranskom bankom u Trstu radi okrupnjavanja kapitala te nastavila poslovati kao njezina dubrovačka podružnica. Nakon rata ponovno je postala samostalna pod nazivom Dubrovačka vjeresijska banka.
Promjene su zahvatile i parobrodarska društva. Oko 65 posto brodova društva Dalmacija ušlo je u jadransko poduzeće sa sjedištem u Sušaku. Dubrovačka parobrodska plovidba ojačala je 1917. ulaskom društava Naprijed i Union, a nakon rata, prema riječima Marić, postala je najjače takvo društvo u novoj jugoslavenskoj državi. Tome je pridonio i raniji potez Federika Glavića, koji je otkupom dionica tršćanskih suvlasnika sačuvao domaći karakter društva.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
