Smješteni na najvišoj uzvisini, Franjevački samostan i Župna ckva sv. Filipa i Jakova vizualno dominiraju gradom Vukovarom, no posljednjih godina postali su i više od duhovnog oslonca mnogih Vukovaraca. Svakoj svetoj misi pribiva stotine vjernika, vjeronauk tjedno pohađa 620 djece, Caritas za Vukovar i Bogdanovce brine se za materijalni opstanak 720 obitelji, te za još 150 obitelji u Tovarničkom dekanatu, u kartoteci Caritasa je 1300 obitelji kojima treba pomoć u odjeći, a nekoliko stotina čeka spasonosni namještaj za kuće...
Ne slučajno, upravo blagdan Sv. Filipa i Jakova, zaštitnika grada - koji se obilježava 3. svibnja - odabran je za Dan grada Vukovara, u kojem je prije deset godina pogubljeno više od 5000 stanovnika, a 22.000 je protjerano iz svojih domova. Po službenoj evidenciji vratilo se nešto više od 10.000 prognanih, oko 8000 još nema uvjete za povratak, a oko 3500 gotovo sigurno uopće se ne namjerava vratiti. Dan grada po već ustaljenom običaju vraća Vukovar na stranice medija i - tako do nove godišnjice i prigode.
Djeca već sada prijete
Inače, svečanim presijecanjem vrpce, uz nazočnost brojnih gostiju iz političkog i društvenog života Grada i Županije, gradonačelnik Vukovara Vladimir Štengl otvorio je u vukovarskoj četvrti Borovo naselje trgovački centar "Alastor", koji se prostire na 1700 četvornih metara, a u njegovu izgradnju uloženo je oko 1,3 milijuna eura.
- Vukovar je odraz socijalnog i političkog stanja u Hrvatskoj, ali i sramotni dio u dosjeu hrvatskih i svjetskih političara, bez obzira na stranačke boje. Zagreb je u službenom smislu daleko od Vukovara, a Vukovar je postao lepeza praznih izgovorenih riječi, i to se ovdje osjeća. Nije li sramno da za vrijeme rasprave o Vukovaru u Hrvatskom saboru nema kvoruma? Naši političari moraju znati da Vukovarci imaju ruke i pamet, ali ne žele živjeti na tuđi račun, a sada, bez posla, uskraćuje im se dostojanstvo da vlastitim rukama privređuju kruh svagdanji. S druge strane, kriteriji međunarodne zajednice sasvim su drukčiji za ostale europske zemlje nego za Hrvatsku. Zato je moguće da odoru hrvatske policije nose i ljudi koji žive u nekim tuđim državama, da na posao odlaze u civilu kako im dijete ne bi reklo da su hrvatski policajci, a nitko ne reagira kad dijete Srbina, još u osnovnoj školi, prijeti svom hrvatskom vršnjaku da će ga za 10-20 godina klati gore nego što su to radili njegovi. Takvi slučajevi ne zanimaju OESS, oni se zabavljaju sa Srbima, insceniraju nešto kako bi opravdali ostanak, otvoreno kažu kako ih zanima samo nacionalna manjina, a ne zanima ih pravo stanje, pa čak ni činjenica da u zemljama iz kojih dolaze nacionalna manjina mora imati osam posto stanovništva, što Srbi u Hrvatskoj nemaju. Zbog svega toga strepnja je prisutna kod hrvatskih povratnika, ali i rezigniranost zbog dvojbe koliko će moći podnijeti ovakvo stanje. Živci, ili kako bi rekli "žice" naših ljudi jako su tanke zbog ratnih i prognaničkih dana - kazat će gvardijan vukovarski Zlatko Špehar.
Grad podjela
Nedostatak sluha državnih tijela za prognaničke i povratničke probleme mnoge Vukovarce tako još više okreće prema Crkvi, ali ne samo zbog nade i utjehe nego i materijalne pomoći. Uostalom, oko 60 posto povratnika u startu se javi Caritasu, a prema podacima o raznim pomoćima, egzistencija 20-30 posto povratnika znatno ovisi o Crkvi.
- Gradska uprava, muzej, čitaonica i druge ustanove zaista se trude osigurati prostore i sadržaje za mlade povratnike, potiče se rad klubova i nastoji utjecati da ti mladi ljudi ne lutaju ulicom na kojoj im se čak i droga gura u ruke. Na žalost, mogućnosti i Grada i Crkve ograničene su, a nema sustavnog pristupa s razine države. Uostalom, nije teško utvrditi kako je mladima potrebna prije svega resocijalizacija, treba im međusobno upoznavanje i identificiranje s gradom u kojem žive. Na zadnjoj prvoj pričesti, od 43 djece samo jedno je slučajno rođeno u Vukovar, a ostali od Hamburga do Dubrovnika. Nije sve u crvenim krovovima, kućama koje podsjećaju na trafostanice, s prozorima kao puškarnicama, no hrvatski narod ne zaboravlja, ali ne zna ni mrziti. Vukovar želi dostojanstveno živjeti i zato nam ništa ne znače vijenci i svijeće ako se ne poštuju ova mjesta i ljudi - zaključuje gvardijan Špehar, te na taj način potvrđuje da je Vukovar i dalje grad podjela, Hrvata i Srba, bogatih pojedinaca i siromašne većine, obećanja i stvarnosti.
Branko Vrbošić
