Veljko Bulajić obilježio je cijelu jednu epohu hrvatskog i jugoslavenskog filma. Postao je poznat i u svijetu po ratnom spektaklu "Neretva", iako će mnogi reći da je "Vlak bez voznog reda" njegov najbolji film. Razgovor s Veljkom Bulajićem samo je logičan nastavak intervjua koji sam prošli tjedan vodio s Antunom Vrdoljakom. Bulajić je želio odgovoriti na Vrdoljakove optužbe da je kao pripadnik 8. crnogorske brigade sudjelovao u zločinima na Križnom putu. Za razliku od polemičnog i na trenutke prgavog Antuna Vrdoljaka, Bulajić je poslovično dobrohotan prema nositeljima vlasti bez obzira je li riječ o Titu ili Tuđmanu.
Zašto ste se priključili NOB-u sa 16 godina?
U općem poletu bilo je savršeno logično da se mladi ljudi priključe borbi protiv okupatora, a bili smo i romantičarski uvjereni da će poslije rata nastupiti jedno novo vrijeme, bolje nego što je to bila monarhija Jugoslavija.
Jeste li se odmah priključili 8. crnogorskoj brigadi?
Nisam, pristupio sam joj tek poslije kapitulacije Italije i izlaska iz logora početkom 1944. godine.
Koja je bila vaša funkcija u brigadi?
Nikada nisam imao nikakvih funkcija, nisam bio ni vodnik niti komesar jer sam imao 17 godina. Bio sam jedno vrijeme kurir, a potkraj rata omladinski rukovodilac u jednom bataljunu.
Vrdoljak vas je optužio da ste s vašom brigadom "operirali" oko Celja.
– Antun Vrdoljak me lažno optužio i citirat ću moje pismo Večernjem listu: "Istina je sasvim drugačija, bio sam ranjen kod Pleternice i od 18. travnja 1945. liječen u bolnici 12. slavonske brigade, pa u Bjelovaru, zatim u bolnici u Zagrebu u Vinogradskoj, potom u Petrinji gdje sam se 22. svibnja priključio brigadi koja je tada poslana na bugarsku granicu. O Bleiburgu sam saznao tek 70-ih godina od pokojnog Ivana Leke, a od pripadnika 8. brigade nisam nikada čuo da je ta brigada sudjelovala u likvidacijama u Sloveniji, a znam da nije bila u Bleiburgu.
A jesu li spominjali neke likvidacije koje su učinile neke druge partizanske jedinice?
Naravno da se o svemu pričalo, pa i o likvidacijama, prizorima likvidacija, ali koje su jedinice sudjelovale, to ne znam.
Koji su motivi Antuna Vrdoljaka za tako teške optužbe na vaš račun?
Oni isti motivi koji su ga pokretali u odnosu prema drugim značajnim autorima hrvatskog filma, među kojima posebno prema Branku Baueru i Dušanu Vukotiću. To je u stvari njegov veliki kompleks jer nije pripadao vodećoj garnituri starije generacije redatelja igranih filmova u kojoj smo bili Bauer, Golik, Mimica, Papić i ja.
Hoćete reći da je on druga autorska liga?
Da, on je druga liga autora filmskih redatelja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, što u stvari nije malo. Realizirao je dva dobra filma, kako se kaže, partizanska, kojih se on danas nečuveno odriče. Najveću šansu koju mu je pružila bivša država nije iskoristio. Imao je priliku da pod najboljim uvjetima ekranizira Miroslava Krležu i Ranka Marinkovića (Kiklop i Glembajevi), dva velika europska pa i svjetska pisca s kojima je trebao ući u svjetske kinodvorane i predstaviti hrvatsku kulturu. No to mu nije uspjelo. O takvoj jedinstvenoj prilici koju je tada imao, danas svaki filmski autor može samo sanjati. Pa sad zaključite što hoćete.
Kakav je bio status Antuna Vrdoljaka za vrijeme komunizma? On tvrdi da je bio disident.
Za vrijeme komunizma imao je upravo idealan status, kakav danas nema niti jedan autor u Hrvatskoj. Radio je partizanske filmove, ekranizirao Krležu, Marinkovića, neke policijske filmove, za JNA TV seriju "Mornarica u NOB-u". To što danas ponegdje ističe da je patio zaista nije vjerodostojno, u široj javnosti to izaziva smijeh.
Je li on imao političkog zaštitnika?
Imao je, koliko znam, jedno vrijeme Savku i Miku Tripala, ali imao je i moćnog admirala JNA Branka Mamulu za realizaciju TV serije "Mornarica u NOB-u".
Zar admirala Branka Mamulu?
Da, kao predsjednika savjetnika njegove TV serije "Mornarica u NOB-u", ali na tome mu ne treba zamjeriti. Snalazio se.
Znači, on ide tamo gdje ima koristi?
Bespogovorno da.
Dokumentarac o Titu podigao je dosta prašine. Jeste li prije početka prikazivanja imali kontakt s Vrdoljakom, koji je u spomenutom dokumentarcu koristio dijelove iz vaše TV serije "Titovi memoari"?
Dan prije emitiranja prve epizode Vrdoljakove serije "Tito", zamolio me za susret njegov sin, producent Andrija Vrdoljak i predložio da potpišem ugovor o odšteti za korištenje dijelova iz moje serije "Titovi memoari".
Koliko novca vam je nudio? Je li bilo "nemoralnih ponuda"?
Činjenica da u članku 3. predloženog ugovora piše da mi pripada "honorar u iznosu prema dogovoru", govori da nije riječ o malom iznosu.
Znači, Vrdoljak je bio spreman biti široke ruke?
Koliko široke, ne mogu reći, ali vjerojatno bi bilo za mene vrlo povoljno jer je nastojao izbjeći zabranu prikazivanja epizode s uzurpiranim dijelovima moje serije, što je HTV sada, poslije sudske tužbe, i učinio.
Ali vi ste "okupatoru" rekli ne. Zašto niste prihvatili ponudu?
Novac nisam htio uzeti jer mi nije dostavljena čak ni informacija koji bi se dijelovi TV serije "Titovi memoari" i u kojoj minutaži koristili u TV seriji "Tito".
Jeste li mislili da će serija "Tito" biti negativna prema Titu pa ste ga htjeli zaštititi?
Uopće nisam znao što je Vrdoljak napravio.
Kako biste ocijenili njegovu seriju?
Mislim da je serija "Tito" najslabije što je Vrdoljak napravio u svojoj karijeri, da mu ona sad pri kraju karijere nije bila potrebna. Rad na žanru dokumentarnog filma je sasvim drugačiji od onoga na igranom filmu, a u mnogo čemu, zbog svoje žanrovske specifičnosti, čak i složeniji. Govorim iz vlastita iskustva. Realizirao sam dugometražni dokumentarni film "Skopje '63." za koji sam dobio Grand-prix Zlatnog lava u Veneciji. Počeo sam ga snimati tri dana poslije katastrofalnog potresa u Skoplju i snimao sam četiri mjeseca, ali sam ga montirao kasnije u Jadran filmu punih 12 mjeseci. Hoću reći da je rad na dokumentarnom filmu veoma složen i odgovoran.
Želite reći da je Vrdoljak sfušao "Tita"?
Naravno.
Kakav je Antun Vrdoljak bio prema vama dok je bio na vlasti?
Bio je elementarna nepogoda. U oštar sukob došli smo poslije njegove izjave, kao saborskog zastupnika i direktora HTV-a, u Saboru 24. studenoga 1993. Tada je u svom političkom ludovanju izjavio da se većina Crnogoraca smatra Srbima. Reagirao sam, kao i grupa Crnogoraca iz Hrvatske, u Vjesniku od 29. prosinca 1993.: "...da je direktor HTV-a i saborski zastupnik izrekao tešku laž da se većina Crnogoraca smatra Srbima i da to isto govori velikosrpska imperijalna politika Slobodana Miloševića". Ali on nije nikada dao ispriku. Slične političke gafove pravio je tijekom svog zastupničkog mandata u Saboru u svojoj rasističkoj izjavi da nema niti jednog djeteta na svijetu koje bi željelo biti crnac. Međutim, kako je bio predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, uspio je da ta njegova užasna izjava ne dođe do Međunarodnog olimpijskog odbora, iz kojega bi sigurno zbog toga bio isključen.
Jeste li za njegove vladavine pokušavali snimati filmove?
Spriječio je da 10 i više godina radim filmove. Možda mojih najboljih deset godina, kada sam imao veliko iskustvo redatelja i bio u odličnoj psihofizičkoj formi. Iza mene su stajali i Vlatko Pavletić i Hrvoje Hitrec, ali on je zakulisno uvijek uspijevao u svojim namjerama. Mogao sam otići van, jer za mene nije bio problem režirati film u inozemstvu, ali to nisam učinio. Naivno sam mislio da će to šikaniranje trajati kraće, ali se ono produžilo na desetljeće i duže. Te najbolje godine oduzeo mi je Antun Vrdoljak. Njemu na dušu, pa neka se krsti, kao što to često ističe, kao veliki vjernik. Trebam reći da je pojeo i godine drugim autorima, ali neka svaki od njih kaže svoju priču.
Jeste li osobno poznavali Franju Tuđmana?
Poznavali smo se još od 60-ih godina. Znao sam otići k njemu u Institut, a ostao mi je u sjećanju dugi razgovor s njim i Krležom u "Starom fijakeru" u Zagrebu. Imao sam kontakte i s gospođom Ankicom Tuđman kao i s Miroslavom Tuđmanom.
Je li Tuđman volio vaše filmove?
"Vlak bez voznog reda" bio mu je draži od "Neretve", a posebno je cijenio "Kozaru", koju je gledao čak četiri puta.
Je li bolja hrvatska ili srpska kinematografija?
U cjelini gledano, bolja mi je hrvatska kinematografija, iako je i srpska imala značajna ostvarenja.
Kada ste vi zapravo odlučili postati redatelj?
Godine 1948. zamolio sam generala Šibla da me armija demobilizira jer sam se želio posvetiti filmu. Ivan Šibl, kasnije moj dugogodišnji prijatelj, omogućio mi je demobilizaciju i sav sretan prijavio sam se u Jadran film s molbom da me prime na tečaj filmske režije i glume koji je vodio Mladen Škiljan. Otad počinje moj buran filmski život. Nekoliko dokumentarnih filmova, asistentura u igranim filmovima, npr. kod Vatroslava Mimice, pa onda studij filmske režije u Italiji 1953. jer sam na natječaju mladih filmskih autora za režiju filma "Kamen i more" i "Brod lutalica" dobio stipendiju jugoslavenske Komisije za kulturne veze s inozemstvom, a također iz Hrvatske za studij glazbe Igor Gjadrov.
Što je tada za vas značio studij filmske režije na poznatoj školi Centro Sperimentale?
Za mene neobično mnogo. Montažu je predavao Renatto May, povijest filma Carl Vensan, a režiju filma, ovisno o njihovim slobodnim terminima, Vittorio de Sica, Roberto Rosselini, Luigi Zampa, značajni redatelji svjetskog filma. A najsretniji trenutak bio je kada je Charlie Chaplin posjetio Centro Sperimentale, rukovao se sa studentima i zaželio nam sretnu budućnost. Bio sam jako sretan zbog tog događaja, a živio sam vrlo skromno, i otišao sam na poštu i roditeljima u Sarajevo javio da sam se rukovao s Charliejem Chaplinom.
heather@ udata u Ši. a koliko godina tu živiš kad nisi odma razumila da to nije ruganje.