Neke tragedije u sebi nose dvostruku smrt. Prvu, onu fizičku, nepovratnu. Drugu, onu tišu, nevidljivu, ali jednako strašnu: smrt pažnje i suosjećanja. No, ono što određuje ovu drugu smrt nije uvijek težina tragedije. Ponekad je, nažalost, odlučuju i krvna zrnca. U Zagrebu, prije tri mjeseca, devetnaestogodišnjak s ozbiljnim psihičkim poteškoćama uletio je u školu. Ubijeno je jedno dijete. Još troje, uz njihovu učiteljicu, bilo je ranjeno. Država se probudila u trenutku: hitni sastanci u Vladi, brze reakcije ministra, premijerova obećanja o sustavnim reformama. Vijesti su danima brujale o tragediji, dijelile se analize, secirali su se uzroci, nudila rješenja. U zemlji u kojoj reakcije rijetko nadmaše letargiju, ovo je bio znak da nešto, ipak, može izazvati nacionalni šok.
A što reč.Hrvati su narod koji voli samo lopine,močnike.To im imponira.Poštene ne voli nitko.Kao ni Rome,iako ih gledaju kao lopove i iako su ih ovi lopovi na vlasti prešišali u kriminalu za sve vijeke vjekova.Ne vole jel Srbe,stare bolesne,djecu sa posebnim potrebama pa se isto nije baš puno uzbuđivalo za ono jadno dijete što se " ugušilo" pizzom.Uglavnom Hrvati,pa cijeli Balkan,je licemjerno,bešćutno društvo.Zato propadamo moralno,a i na svim ostalim razinama koja pokazuju da smo dotakli dno,a izgleda da čemu još dugo ostati na tom dnu.