Sasvim na kraju svog dugog života i vladavine nad jednim od najvećih i najuređenijih carstava, prvi i jedan od najvećih rimskih careva u svojim posljednjim danima razmišlja o pjesnicima. I piše:
“Pjesnik promišlja o kaosu iskustva, zbrci slučajnosti i bezgraničnim carstvima mogućnosti, a to znači o svijetu u kojemu svi toliko intimno živimo da se malotko od nas zamara njegovim proučavanjem. Plodovi toga promišljanja su otkriće, ili izum, nekakvoga sitnog načela sklada i reda koje se može izdvojiti iz nereda što ga zakriljuje te podvrgavanje toga otkrića poetskim zakonima koji ga konačno čine mogućim.”
Gaj Julije Cezar Oktavijan, od Senata i naroda rimskog zvani August, uspoređuje pjesnike s vojskovođama. Dobro je poznavao stihove Publija Vergilija Marona, prijateljevao je s Kvintom Horacijem Flakom i Publijem Ovidijem Nazonom. Zapovijedao je legijama i vodio mnoge bitke, Rimljana protiv Rimljana na samom tlu Italije i Rima, kao i one na granicama koje je utvrdio. Uređivao je državu, donosio zakone, vodio politiku. Znao je prepoznati dobar stih, a mač je više puta osjetio i na vlastitoj koži i u vlastitom mesu. Stoga je dobro znao o čemu govori kada je pjesnike ovako usporedio s generalima, konzulima i carevima: “Nijedan general ne uvježbava tako pomno vojnike u zamršenim formacijama kao što pjesnik raspoređuje riječi u strogoj neminovnosti stope; nijedan konzul ne svrstava tako pronicljivo frakciju do frakcije kako bi postigao cilj kao što pjesnik dovodi u ravnotežu stih do stiha kako bi pokazao istinu; i nijedan car ne organizira tako brižljivo nespojive dijelove svijeta kojim vlada kako bi tvorili cjelinu kao što pjesnik razmješta pojedinosti pjesme kako bi se jedan drugi svijet, možda stvarniji od ovoga u kojemu neizvjesno obitavamo, vrti u svemiru ljudskoga uma.”
On, koji je krojio svijet, piše na kraju svoga života i djela odu pjesnicima kao onima koji riječima mogu stvoriti sklad i red, jedan drugi svijet “koji se vrti u svemiru ljudskoga uma”. On razmišlja i o sebi samom u povijesti Rima. Piše o ponosu i užasavanju svog naraštaja u vezi s prošlošću u kojoj su se bogovima prinosile ljudske, a ne životinjske žrtve. Piše kako je i on “osjećao uzdržano, apstraktno sažaljenje prema tim drevnim robovima ili seljacima koji su patili pod žrtvenim nožem na oltaru kakva divljačkog boga”. A ipak je, kaže, oduvijek mislio da je i pomalo budalast što sve to osjeća, i taj ponos zbog prosvijećenosti doba u kojem živi, i to sažaljenje prema ljudskim žrtvama u mračnoj i neukoj prošlosti. Pa onda objašnjava i zašto:
“Jer ponekad u snu preda mnom stupaju deseci tisuća trupala što više nikada neće kročiti zemljom, muškaraca ništa manje nedužnih od onih drevnih žrtava čija je smrt trebala umilostiviti bogove iz prošlosti; tada mi se čini, u nerazgovijetnosti ili jasnoći sna, da sam ja taj svećenik koji je izronio iz mračne prošlosti naše rase kako bi održao obred u kojemu se zamahuje nožem. Uvjeravamo se da smo postali civilizirana rasa i s pobožnim užasavanjem spominjemo vremena kada je bog usjeva zahtijevao ljudsko tijelo za svoje tajanstvene svrhe. No nije li bog kojemu su služili bezbrojni Rimljani u nedavnoj prošlosti, pa čak i u naše vrijeme, jednako mračan i strahotan kao i to drevno božanstvo? Premda sam ga želio uništiti, bio sam njegov svećenik; i premda sam htio oslabiti njegovu moć, činio sam ono što je tražio.”
Naposljetku, svodeći račune svoga života i vladanja, opisujući prostranstvo čije je granice utvrdio i koji je ispunio školama i uredio prema rimskom pravu, August piše i o samom Rimu: “Rim nije vječan; nije važno. Rim će propasti; nije važno. Barbari će pobijediti; nije važno. Postojao je trenutak Rima i on neće u potpunosti zamrijeti; barbari će postati Rim koji će pokoriti; naš će jezik ugladiti njihovo grubo izražavanje; vizija onoga što uništavaju poteći će njihovim venama.”
Premda je Nikola Damascenski, sirijski Židov, bio stvarna osoba, bliski prijatelj i biograf cara Augusta, oporučno pismo koje mu Oktavijan Cezar piše u posljednjim tjednima svog života, mjeseca augusta 14. godine poslije Krista, izmišljeno je. No, je li zato manje povijesno i istinito? Zar nije umjetnost umišljaja, utemeljena na golemom znanju i temeljitom poznavanju povijesnih izvora, što ju je u svim ovim citiranim rečenicama iskazao američki pisac John Williams, kadra stvoriti novi svijet, ili jedan od mogućih svjetova, pa makar on postojao i vrtio se samo u umu njegovih čitatelja? Zar nije savršeno istinita, a istovremeno preuzvišeno lijepa misao o tome kako je vizija onoga što su uništili potekla venama barbara? Jest, za čovjeka koji čita i razmišlja. Jest, za narod koji čita i razmišlja i vjeruje da riječi ne moraju biti samo izraz i odraz realnosti postojećeg svijeta, već da mogu biti i jesu stvarateljska snaga iz koje nastaje novi svijet. Već i samo postojanje jedne takve vizije neka je vrsta stvarnosti koju se ne smije podcijeniti.
Roman “August” napisao je John Williams, na hrvatski jezik prevela ga je Patricija Horvat, a knjigu je lani objavila Fraktura. Pruža mi utjehu kao svjedočanstvo o snazi riječi i jezika. Vrti se i preklapa u mom čitateljskom umu s rečenicom kojom završava sjajan film “Darkest Hour” o prijelomnim i odlučujućim danima početka ratnog premijerskog mandata Winstona Churchilla, političara i književnika nobelovca, za koji je Gary Oldman ovog vikenda nagrađen Oscarom. Premda te riječi nisu izgovorene baš tada, tamo i od lika koji ih izgovara u filmu, nego poslije, redatelj Joe Wright uspostavlja potpuno uvjerljivu i točnu poetsku istinu o tome što je Winston Churchill učinio jednim od svojih najpoznatijih i najsnažnijih govora: “Mobilizirao je engleski jezik i poslao ga u bitku.”
Sve ovo meni su riječi utjehe, pa možda postanu i nekome od vas, u danima još jednog poraza hrvatskog jezika, misli i riječi koje tek odražavaju bijednu zbrku u pojmovima i mislima, umjesto da stvaraju ili ponovno uspostavljaju narušeni red i sklad.
Opet neka pedofilija?