Nakon pet godina provedenih u pritvoru, na današnji dan prije 19 godina, u ćeliji Haškog suda u Scheveningenu umro je Slobodan Milošević. Preminuo je u 65. godini života od srčanog udara. Njegovom se smrću tako okončalo višegodišnje suđenje na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, a optužnica za ratne zločine, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, ostala je bez presude.
Tog subotnjeg jutra, 11. ožujka 2006. godine, u ćeliji veličine 12 četvornih metara, u kojoj je proveo posljednje dane života, zatvorski je čuvar pronašao beživotno tijelo Slobodana Miloševića. Samo tri dana prije svoje smrti, 8. ožujka 2006., Milošević je napisao pismo tadašnjem šefu ruske diplomacije Sergeju Lavrovu u kom je tvrdio da mu u Haagu nije omogućeno adekvatno liječenje te da mu se tako namjerno uništava zdravlje. Tvrdio je i da ga u Haagu truju, a u prilog te svoje teorije pozvao se na rezultate krvnih pretraga od 7. ožujka koji su, navodno, pokazali prisutnost izuzetno jakog lijeka koji se koristi u liječenju gube i tuberkuloze, a koji on, kako je tvrdio, nije koristio. I Miloševićev odvjetnik Zdenko Tomanović, potvrdio je kako mu je Milošević, dan prije svoje smrti, rekao kako sumnja da ga u Haagu truju sumnjivim lijekovima. Tomanović je, stoga, podnio zahtjev da se obdukcija izvrši u Moskvi, no Haag je taj njegov zahtjev odbio.
Prema službenom izvješću, utvrđeno je da je Milošević umro između 7.30 i 8 sati ujutru, prirodnom smrću, koja je nastupila kao posljedica srčanog udara. U njegovu su tijelu toksikološkom analizom pronađeni tragovi lijekova za snižavanje krvnog tlaka, koji su mu bili prepisani, ali i nekih drugih lijekova, uglavnom sedativa, koje je uzimao na svoju ruku, kako je navedeno u izvješću u kom stoji i da u tijelu nije pronađen nikakav otrov te da nisu uočeni tragovi nasilja.
Posmrtni ostaci Slobodana Miloševića dopremljeni su iz Haga u Beograd četiri dana poslije njegove smrti. Iako su njegova obitelji te članovi Socijalističke partije Srbije tražili da ga se sahrani u Beogradu, uz državne počasti, srbijanska vlast to nije dozvolila. U sumrak, 18. ožujka, Milošević je sahranjen u rodnom Požarevcu, ispod stare lipe, u dvorištu obiteljske kuće njegove supruge Mirjane Marković. Na ispraćaju na kom je orkestar svirao ruske pjesme "Rjabinuška" i "Podmoskovske večeri", nije bio nitko od članova njegove najuže obitelji, jer, kako su tvrdili, nisu dobili dovoljne sigurnosne garancije.
Suđenje na kom je presudila smrt
Slobodan Milošević rođen je 20. kolovoza 1941. godine u Požarevcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1964. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu, a 25 godina kasnije, u prosincu 1990. godine, na prvim, višestranačkim, predsjedničkim izborima u Srbiji, Milošević je, s čak 65 posto glasova birača, izabran za prvog predsjednika Republike Srbije. Tijekom njegovog mandata Jugoslavija se raspala, a na prostorima njenih bivših država jačale su tenzije i rasplamsavali se ratni sukobi. No, Milošević je, s nešto manje glasova, reprizirao svoju pobjedu i na sljedećim izborima, održanim nakon raspada Jugoslavije, 20. prosinca 1992. godine. Tri godine kasnije predvodio je srpsko izaslanstvo na pregovorima u Daytonu, gdje se suglasio s reintegracijom hrvatskih područja, a iste te 1995. godine potpisao je i sporazum o miru u BiH. Na mjestu predsjednika Srbije ostao je do 1997. Te je godine, 25. srpnja, izabran za predsjednika SR Jugoslavije, koja se 1999., pod njegovim vodstvom, našla na udaru NATO bombardiranja, a sam se Milošević našao 'na udaru' ICTY-a koji ga je upravo te 1999. optužio za ratne zločine, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu.
Bio je to početak kraja Miloševićeve vladavine - s trona predsjednika SR Jugoslavije maknuo ga je Vojislav Koštunica, koji je te godine na izborima dobio 50,24 posto glasova birača. Gubitnički se niz za Miloševića nastavio i nakon toga - 1. travnja 2001. godine uhićen je zbog zloporabe službenog položaja te mu je određen jednomjesečni pritvor koji je produžen na još dva mjeseca. Nedugo nakon toga, 28. lipnja 2001. godine, prema uredbi srbijanske Vlade, Milošević je izručen Haškom sudu. U Haagu mu se sudilo od 12. veljače 2002. po čak 66 točaka optužbe za genocid u BiH i zločine protiv čovječnosti te kršenja ratnog prava i običaja počinjena u Hrvatskoj i na Kosovu 90-ih godina prošlog stoljeća. Milošević je čitavo vrijeme sam vodio svoju obranu, a od 31. kolovoza 2004., kada je iznio svoju uvodnu riječ, ispitao je 50-ak svjedoka obrane.
No, tijekom četiri godine trajanja suđenje je prekidano 20-ak puta, zbog Miloševićevih srčanih tegoba, gripe ili iscrpljenosti. Pred sam kraj suđenja na sudskim se ročištima tada 64-godišnji Milošević u više navrata žalio sucima da se osjeća loše, da mu "tutnji u glavi" i da s velikim naporima sudjeluje u postupku. U prosincu 2005. branitelj koji mu je dodijeljen po službenoj dužnosti zatražio je od Vijeća da optuženom odobri puštanje na privremenu slobodu radi liječenja u Centru Bakuljev u Moskvi. Obrana je tada dostavila i jamstva Rusije te osobna jamstva optuženog Miloševića da će se nakon liječenja vratiti u pritvor ICTY-a. Ipak, 24. veljače 2006. godine raspravno vijeće taj je zahtjev odbilo, navodeći kao razloge težinu zločina za koje se Milošević tereti, te činjenicu da je suđenje u završnoj fazi i da mu može biti dosuđena doživotna zatvorska kazna. Samo dva tjedna nakon što mu je odbijen odlazak u Moskvu, 11. ožujka 2006., Slobodan Milošević umro je u ćeliji haškog pritvora u Scheveningenu. Petogodišnje suđenje na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, njegovom je smrću završilo bez presude.
Otvori KEKS Pay
Milošević je tiho likvidiran jer je bio neugodni svjedok da je tzv "demokratski zapad" dao zeleno svjetlo za agresiju na Hrvatsku i time posredno i za rat u BiH. Drugi razlog likvidacije je da umre neosuđen i da se time Srbiju ekskulpira od zločina. Tko nije osuđen, taj nije ni kriv. Za zločine u Hrvatskoj nije osuđen nitko bitan u Srbiji. To je jasna poruka tzv. "demokratskog zapada" što misle o Hrvatskoj.