Blagdansko je vrijeme, kada svi imamo priliku više se posvetiti sebi i malo odmoriti od buke svijeta i bijesa malih ega, uvijek željnih kontrole i moći, koja nas svojim nametljivim skakutanjem inače ne planiraju ostaviti na miru. Bijeg od tog žamora svakidašnjice je i prilika da se okrenemo istini, kako bismo ovaj svijet sagledali “odozgo”, odakle stvari uvijek izgledaju bar malo jednostavnije i jasnije.
A kada s te distance bacimo pogled na svijet shvatimo kako život uglavnom provodimo uludo trošeći vrijeme na silne rasprave i jalova objašnjavanja oko toga tko je i koliko u pravu, dok nam izmiče bit. A bit nije u tome da budemo u pravu, da pobijedi moja ili tvoja istina, jedna ili druga krajnost, već da stvorimo prostor između tih krajnosti i tako oslobodimo perspektivu u kojoj će te krajnosti “pronaći svoje mjesto” i “doći do svoje istine”.
Samo na taj način možemo stvoriti okvir u kojem će se istina “proslaviti”. A to ne možemo ako smo “zlopogleđe”, koje u svemu traže ono loše. Bit je u tome da se okrene perspektiva i u svakom zlu potraži način da na površinu ispliva ono što je dobro. A to se ne može postići kritikom i objašnjavanjem, već kroz poziv i djelovanje, koji će ljude probuditi da potraže odgovore, umjesto da ih uspavljujemo malim istinama i izgovorima zašto nam je loše.
Jer, do istine se ne dolazi kroz potvrđivanje starih predrasuda, već samo kroz stalno propitivanje. Ako se držimo predrasuda, tada se ništa neće promijeniti, a mi ćemo se i dalje iscrpljivati u traženju krivaca za naše promašaje. Tada će nam i dalje ovaj svijet djelovati kao uzavreli kotao parcijalnih istina, kroz čija isparenja i trulež ne može doprijeti svjetlost istine. Zato je paradoks jedini način da se te parcijalne istine prodrmaju.
Kada se u ove dane sjećamo Isusovih propovijedi i misije, njegove muke i uskrsnuća, ne može nam promaći koliko je inzistiranje na paradoksu prožimalo čitavo njegovo djelovanje. Obično nam se kao “uskrsna priča” nudi neka zašećerena basna o zečevima i pilićima, ali ako zavirimo u Evanđelja, vidjet ćemo kako u njima nema ničeg sladunjavog. Naprotiv, on svakim svojim potezom do temelja protresa ustaljene istine ovoga svijeta.
Razni teolozi i filozofi već stoljećima lome glavu nad provokativnim, i često šokantnim, sadržajem Isusovih poruka. Dok proroci najavljuju i iščekuju dolazak Kraljevstva Božjeg, on govori kako je čekanju kraj i kako je ono već tu; dok zakoni nalažu da ljubimo bližnjeg svog, Isus kaže kako trebamo ljubiti neprijatelje svoje; dok svi vide Mesiju kao spasitelja koji će poraziti neprijatelja, Isus kaže kako spas dolazi kroz njegovu smrt na križu.
Sve ovo moralo je onima koji su ga slušali djelovati kao čista ludost. U Evanđeljima čitamo kako svaka njegova riječ, svaki potez, nailaze samo na zid odbacivanja i nerazumijevanja. Njegova obitelj smatra ga ludim, učenici ništa ne razumiju i nepouzdani su, svjetina ga odbacuje i kamenuje, svećenici njegovo ponašanje proglašavaju svetogrdnim. A opet, čitav smisao njegove misije i jest u tom nerazumijevanju i odbacivanju.
Kada bi ga razumjeli značilo bi da ga nisu čuli; kada bi ga prihvatili značilo bi da ga nisu razumjeli. Isus ne želi biti još jedan u nizu proroka, on ne želi biti tumač teoloških istina. Njegove parabole služe kao izazov i poziv, kao “okidači” koji trebaju razdrmati iz temelja one koji spavaju i sanjaju. On ne želi biti utjeha ni izgovor njihovom očaju, već ih potaknuti na odgovor, probuditi u njima život i pokrenuti ih na djelovanje.
Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo, jer, kao što kaže sv. Augustin, “Bog bez tebe neće, a ti bez Boga ne možeš”. Možemo do beskraja ponavljati iste postupke i očekivati drugi rezultat, ali to samo uvećava zbrku i vodi u očaj. A možemo se i trgnuti i pitati se kako sve to izgleda kada se pogleda “odozgo”? Kada se sami pokrenemo i pogledamo na svijet kroz prizmu dobra, tada stvari dobivaju drugu svrhu.
U Evanđeljima, bar onim kanonskim, nema prikaza uskrsnuća. Postoji samo prazna grobnica i uplašeni sljedbenici koji od straha ne mogu govoriti. Najraniji vizualni prikazi uskrsnuća također prikazuju prazan grob i usnule rimske vojnike pored njega. Taj prazan grob prvo pobuđuje užas, ali nas i trže iz sna i pokreće da konačno učinimo nešto sa svojim životima. On nam poručuje: “Probudi se! Počelo je!”
Istina nije u spoznaji, već u djelovanju u korist većeg dobra, u primjerima koji će nam pomoći da se sami pokrenemo i promijenimo. Kada u svemu što radimo tražimo dobru nakanu, onda i sve dolazi u pravo vrijeme. Samo tako se istina može “proslaviti”. Zato i nema prikaza i priče o uskrsnuću, jer ono ne postoji kao neki univerzalni obrazac ili “recept” za naše vlastito spasenje. Tu priču svatko od nas mora sam za sebe ispisati.
odlican clanak Risticu...dok su se religiozni moralisti i farizeji iscrpljivali trazeci krivca i gresnika, veliki gresnici poput Marije Magdalene i Augustina prvi udjose u Kraljevstvo Nebesko i upoznase veliku Radost i sricu koje samo Isus moze dati...cak i neki ateisti poput onog rimskog satnika upoznase Radost Uskrsnuca prije religioznih i "poboznih" farizeja...a sila koja nas pokrece i cini aktivnim ljudima je Bozja sila i Ljubav 💖 koju od Njega dobivamo u izobilju