Afrički kontinent bio je u povijesti poprište brojnih ratova i sukoba zbog (geo)političkih, etničkih, ekonomskih i drugih razloga, a posljedice su se nerijetko prelile i na svjetsku zajednicu. Tako je i danas. Nakon vojnih udara koji su se ovih dana dogodili u Nigeru i Gabonu, postavlja se pitanje koja je država sljedeća. To su, naime, četvrti i peti vojni udar u regiji Zapadne Afrike i Sahela jer su se počevši od 2021. godine dogodili i u Gvineji, Maliju i Burkini Faso.
Riječ je o tzv. francuskoj Africi, odnosno bivšim kolonijama te europske zemlje s kojom su sve nabrojane države politički i ekonomski povezane, a zajedničko im je i to što državni udari dolaze kao odgovor na porast korupcije u građanskoj vladajućoj klasi i izborne prijevare. Val pučeva počeo je sijati paniku među predsjednicima koji su “nadživjeli sami sebe” ili su imali namjeru mijenjati ustav kako bi na vlasti ostali unedogled.
VEZANI ČLANCI:
U strahu da je on sljedeći, 90-godišnji predsjednik Kameruna Paul Biya, koji vlada od 1982., promijenio je vojni vrh odmah nakon puča u Gabonu, a senegalski predsjednik Macky Sall u želji da preduhitri svaku iznenadnu promjenu povukao se iz utrke za svoj treći mandat i odustao od promjene ustava koju je u tu svrhu bio najavio. U razgovoru za francuski časopis L’Express istaknuti agent francuske obavještajne službe u Africi Vincent Crouzet kazao je kako ne isključuje da će Senegal i Obala Bjelokosti biti izloženi utjecaju “teorije domina” zbog nestabilnih političkih i društvenih prilika.
No, niz vojnih udara najveći je dokaz poraza zapadnih politika na afričkom kontinentu – ponajviše francuske politike – koje više ne mogu kontrolirati razvoj događaja jer se prema tim zemljama odnose gotovo kao kad su im bile kolonije, a moderna tehnologija unaprijedila je i taj dio svijeta pa ljudi imaju posve drukčiji pogled na svijet. Svjedoci smo, k tome, nove utrke moćnih sila za prevlast nad Afrikom zbog njezinih resursa, što afričke zemlje pokušavaju iskoristiti kako bi se što bolje pozicionirale u globalnoj utakmici u smislu ekonomskog razvoja, trgovine, tehnološkog napretka, obrazovanja, demokratizacije i drugih vrijednosti kojima afrički narodi teže.
Afrički kontinent obiluje raznolikim bogatstvima, uključujući prirodna poput dijamanata, zlata, kobalta, bakra i nafte, ali i golem ljudski kapital. Ti resursi igraju ključnu ulogu u globalnom gospodarstvu i trgovini. Kontinent je, osim toga, dom brojnim jedinstvenim ekosustavima i divljim životinjama. Nacionalni parkovi i rezervati u Africi privlače turiste iz cijelog svijeta, a tu je i golem poljoprivredni potencijal s obzirom na plodnu zemlju i povoljnu klimu te za obnovljive izvore energije, kao što su solarna energija, vjetroelektrane i hidroelektrane. Predviđa se da će do 2050. Afrikanci činiti četvrtinu svjetskog stanovništva.
Afrika bi trebala imati najmlađu radnu snagu, koja će predstavljati i najmlađu demografsku snagu na svijetu naspram starenja stanovništva u drugim regijama svijeta. Upravo zato vidimo danas kako se na afričkom kontinentu vode borbe velikih sila, SAD-a, Kine, Rusije, Turske i bivših europskih kolonijalnih sila Francuske i Engleske, te Europske unije, za utjecaj. Svjetske sile našle su se u nekoj tranziciji prema multipolarnom poretku, a moglo bi se reći da možda postaje i bipolaran, s obzirom na to da je Kina danas glavni globalni suparnik SAD-u.
Povlače se paralele s hladnim ratom, ali razlika između Kine i bivšeg SSSR-a jest ta što je Kina potpuno integrirana u globalnu ekonomiju, što uopće nije bio slučaj s bivšim Sovjetskim Savezom i blokom država u istočnoj Europi koji je kontrolirao. Američka administracija danas vodi svoju politiku suprotstavljanja utjecaju Kine i Rusije na afričkom kontinentu. Unatoč svom tom bogatstvu, u Africi i dalje postoje izazovi poput siromaštva, nejednakosti i političke nestabilnosti koji utječu na iskorištavanje tih resursa i njihovu raspodjelu među stanovništvom. Održivi razvoj i efikasno upravljanje tim resursima ključni su za maksimiziranje bogatstva afričkoga kontinenta i poboljšanje života njegovih stanovnika.
Afrički kontinent, koji broji 54 zemlje, zbog sukoba velikih sila za dominaciju često je izložen brojnim oružanim sukobima u kojima sudjeluje ukupno dvadesetak afričkih zemalja. U Demokratskoj Republici Kongo, primjerice, bjesni rat koji je počeo još u kolovozu 1998. godine pobunom Tutsija. U Sudanu, u građanskom ratu u kojem se od 1983. sukobljavaju vlada, koja predstavlja sjever zemlje s većinskim arapsko-muslimanskim stanovništvom, i pobunjenici na jugu, živi većinsko kršćansko i animističko stanovništvo. U tom je ratu do sada živote izgubilo više od milijun i pol ljudi.
Somalija, koja nema središnju vladu od 1991. godine, podijeljena je na više sektora pod kontrolom suparničkih ratnih vođa. U Zapadnoj Sahari već 48 godina vode se sporovi i ratovi. Mira nema ni u Liberiji, gdje se vladine snage od 1999. godine bore protiv pobunjenih Ujedinjenih Liberijaca za pomirbu i demokraciju. Senegal je još od 1982. godine poprište pobune u regiji Casamance. Da ne nabrajamo dalje. Evidentno je kako vojni udari na afričkom kontinentu dokazuju da je zapadna, odnosno američka politika pretrpjela velike neuspjehe.
Zapad nije svjedočio iznenadnim događajima izvan svoje kontrole od revolucija Arapskog proljeća početkom drugog desetljeća ovoga stoljeća, kao što se sada događa u regiji Zapadne obale Afrike, u kojoj stalno padaju režimi koji su trebali biti pod njihovom kontrolom. Režime svrgavaju ambiciozni mladi časnici koji žele ukinuti ropstvo i kolonijalizaciju te konačno skinuti okove s tog dijela afričkog kontinenta. Ti mladi časnici potpomognuti su novom generacijom mladih ljudi razočaranih neuspjehom u ispunjavanju obećanja demokracije tijekom proteklih desetljeća, sada vide da zapadni svijet, pod krinkom demokracije, krade njihovo bogatstvo dok oni žive u bijedi i siromaštvu te se pokušavaju domoći Zapada na različite načine, prilikom čega se često događaju tragedije.
Te mlade generacije na afričkom kontinentu žele biti slobodne i neovisne te promijeniti paradigmu. Njihovi vladari i dalje prihvaćaju ropstvo kako bi opstali na vlasti, zbog toga je Zapad jako zabrinut za svoju budućnost te kako će ubuduće kontrolirati taj kontinent i sisati njegove bogate resurse. Nova afrička generacija pokazala je na prosvjedima što misli o Zapadu noseći rusku zastavu i Putinovu sliku te transparente “Slava Rusiji”, “Dolje Europa”, “Živio Vladimir Putin”... Najnegativniji lik danas u afričkim je zemljama francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je s izgovorom borbe protiv terorizma slao vojsku koja je samo kontrolirala kako francuske megatvrtke izvlače bogatstvo Afrike.
“Dolje Francuska, živjela Rusija!”, “Dolje Macron, živio Putin!”, uzvikivale su tisuće prosvjednika u glavnom gradu Nigera Niameyu na 63. godišnjicu neovisnosti o Francuskoj. Većina prosvjednika mladi su ljudi koji su nosili transparente: “Nama ne trebaju ratovi, treba nam samo mir!” Jedan transparent zapinje za oko: “Svejedno tko, samo da nam pruža sigurnost, Rusija, Kina ili Turska, ako nam želi pomoći (…) Ne želimo Francuze koji nas pljačkaju od 1960. godine, od tada su tu i ništa se nije promijenilo! Kakva korist od njih?”.
Animozitet prema Francuskoj je razumljiv jer afričke zemlje, među njima i Niger, većinom su bile francuske kolonije. Iako su prošle 63 godine od dekolonizacije Nigera, taj je narod i dalje pod francuskom čizmom, ondje se još uvijek nalazi 1500 francuskih vojnika, što se opravdava borbom protiv islamskog radikalizma. Najveći gubitnik puča u Nigeru je Francuska, a nakon nje i ostale zemlje EU. Utjecaj Pariza u Zapadnoj Africi postao je ključni problem i Kremlj nije oklijevao pokušati to oslabiti. Međutim, sukob oko Nigera bit će drukčiji i nasilniji nego što je bio s drugim afričkim zemljama koje su izbjegle francusku kontrolu.
Razlog tome u velikoj su mjeri strateške zalihe uranija u toj afričkoj zemlji, posebice stoga što je uranij bitan element za proizvodnju nuklearne energije, a nuklearne elektrane glavni su izvor energije u Francuskoj. Francuska dobiva 70 posto svoje električne energije na taj način, a nigerski uranij čini oko 40 posto ukupnog uranija koji troši Francuska. Godišnji prihodi od poslovanja uranijem u Nigeru premašuju tri milijarde dolara. Trećina Francuske osvijetljena je zahvaljujući uraniju iz Nigera. Jedna od tri žarulje u Francuskoj svijetli zahvaljujući nigerskom uraniju, koji je ključan za širu europsku proizvodnju energije.
S obzirom na to da je nova vlada u Niameyu najavila trenutačno zatvaranje granica, europska energetska tržišta osjetit će teškoće ako se redovit izvoz ne nastavi unutar nekoliko tjedana. U regiji Sahel neuspjeh borbe koju je poduprla Francuska protiv terorističkih skupina povezanih s ISIL-om i Al Qaidom izazvao je nezadovoljstvo stanovništva i potaknuo svrgavanje režima vojnim udarima u zemljama kao što su Mali i Niger otvarajući vrata rastućem utjecaju ruske oružane skupine Wagner, koja pruža svoje usluge mnogim režimima u zemlji.
Zapadni svijet danas se pouzdaje u Ekonomsku zajednicu zapadnoafričkih država (ECOWAS) da će vojno intervenirati i vratiti svrgnute predsjednike na vlast jer Zapad ne želi vojno intervenirati budući da bi vojna intervencija mogla koštati na stotine milijardi dolara, a rezultat bi bio kao i u Afganistanu, gdje je Zapad na čelu sa SAD-om poražen. Bit će zanimljivo promatrati u budućnosti kako će se razvijati situacija na afričkom kontinentu. Hoće li se konačno Afrikanci osloboditi kolonijalizma te slijediti pjesmu koju je otpjevala najveća afrička i arapska pjevačica, Egipćanka Umm Kulthum: “Daj mi slobodu i skini mi okove jer sve što sam imala dala sam za tu slobodu!”.
Ma nemoguće da je zapad iskorištavao resurse Afrike. Zapad je tamo donosio demokraciju, vladavinu prava, kulturu... Barem tako smo do sada čitali u medijima 🤣😂