U Istočnoj Njemačkoj na vlasti je bila takozvana diktatura proletarijata koja je suzbijala slobodu govora i u kojoj su se veliki dijelovi stanovništva međusobno špijunirali. U fokusu je bio kolektiv, a ne pojedinac. S druge strane Berlinskog zida nalazila se Zapadna Njemačka u kojoj je pak pojedinac bio u središtu pažnje, a ne zajednica. Tamo je vladala sloboda govora, kretanja, misli koje su ljudima na istoku bile oduzete – govori nam Dagmar Schipanski (76), članica predsjedništva vladajuće njemačke stranke Kršćansko-demokratske unije (CDU). Ova političarka prošlog je tjedna gostovala u Zagrebu na konferenciji o 30. obljetnici pada Berlinskog zida koja se obilježava 9. studenog 1989. godine. Konferenciju, na kojoj je između ostalih gostovao i poljski povjesničar Mateusz Sokulski, organizirale su dvije udruge: Zaklada Konrad Adenauer i Centar za obnovu kulture. Schipanski je u Njemačkoj najpoznatija kao kandidatkinja za predsjednicu 1999. godine kada je u parlamentu izgubila od socijaldemokrata Johannesa Raua, no kao povod za razgovor za Večernji list važnije je njezino iskustvo života u Istočnoj Njemačkoj (DDR) u kojoj je iz prve ruke svjedočila posljedicama komunizma.
Radila je kao fizičarka, a u politiku je ušla tek po uspostavi demokracije. U 2000-ima je bila i ministrica znanosti u pokrajinskoj vladi Tiringije, koja je bila dio DDR-a prije 1990., te predsjednica parlamenta te pokrajine. O životu u DDR-u, kao i o situaciji nakon ujedinjenja zemlje govori polagano, ali strastveno.
Njemačka i Europa obilježile su prošlog četvrtka, 3. listopada, 29 godina otkad su se ujedinila dva dijela danas najmoćnije zemlje Starog kontinenta. Najveći problem nakon te 1990. bio je mentalitet ljudi koji su se teško navikavali na novu situaciju.
– Bili smo ujedinjeni preko noći: na istoku smo se morali naučiti nositi sa slobodom koju smo izborili, a na zapadu su ljudi morali prihvatiti da će razvoj na istoku biti znatno različit – govori nam Schipanski.
Za razliku od Hrvatske gdje si ponekad samo dio društva dopušta jasnu kritiku totalitarnog sustava, uvijek se fokusirajući na drugu stranu: ljevica na fašizam Nezavisne Države Hrvatske, a desnica na komunističku Jugoslaviju, Dagmar Schipanski tim temama pristupa s pozicija centrista.
– Mislim da bi cijelo društvo trebalo govoriti o komunizmu i posljedicama koje je ostavio. Komunizam uvijek vodi diktaturi jer sve tretira kao jednake u krivom smislu te ne dopušta slobodu govora ili misli. Primjerice, staljinizam, maoizam, situacija u Laosu ili pak Svjetleći put u Peruu pokazuju da taj fenomen diljem cijelog svijeta uvijek vodi istim rezultatima. To također znači da se posebno centristi moraju baviti slučajem komunizma – jasna je političarka.
“Populizam je opasnost”
Danas se zna govoriti da su dva dijela zemlje još uvijek miljama udaljeni jedan od drugog. Od 500 najvećih njemačkih kompanija samo njih 36 ima sjedište na istoku gdje su troškovi života deset do 15 posto veći nego na zapadu. Od ujedinjenja 1990. iz istočne se u zapadnu Njemačku iselilo 3,6 milijuna ljudi, što je gotovo četvrtina stanovništva tog dijela zemlje. Posebno je težak život, govori nam naša sugovornica, na istoku bio neposredno nakon ujedinjenja.
– U to vrijeme mnogo je ljudi izgubilo posao, a nisu bili naviknuti na izostanak osjećaja sigurnosti u zapošljavanju. U bivšem DDR-u postojala je puna zaposlenost zbog gospodarstva kojim je upravljala država, a ljudi su se odjednom morali nositi s problemom nezaposlenosti koja je dosegla vrlo visoku razinu. Bilo je potrebno skoro deset godina prije nego što se tržište rada ispravilo, a to je desetljeće imalo velik učinak na umove ljudi. Danas se većina ljudi osjeća dobro zbog života u ujedinjenoj Njemačkoj, ali još uvijek ima onih koji su osjećaju zapostavljenima – govori Schipanski.
Na istoku Njemačke u posljednje vrijeme posebno snažno raste desničarski ekstremizam koji utjelovljuje stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Prije mjesec dana na pokrajinskim izborima u Saskoj i Brandenburgu ona je osvojila drugo mjesto. Na pitanje smatra li da je politika AfD-a slična onoj koju su provodile vlasti u DDR-u, odgovara da ipak vidi veće sličnosti između DDR-a i politike Ljevice, krajnje lijeve stranke koja je nasljednica istočnonjemačkih komunista.
– Osobno se borim da se trend porasta desnog populizma zaustavi. AfD glumi da je demokratska stranka, ali mislim da je duboko ukorijenjena u diktatorsko razmišljanje – govori Schipanski i dodaje da se ne slaže s onima koji zagovaraju da bi mainstream stranke trebale preuzeti dio politika krajnje ljevice ili desnice, posebno u migrantskim pitanjima, kako bi privukle natrag birače. Umjesto toga zalaže se da se pomogne zemljama u kojima bjesne rat i siromaštvo.
U Njemačkoj traju rasprave o tomu trebaju li građani i dalje plaćati solidaran porez od 5,5 posto koji svi zovu “soli”, a koji je uveden 1991. godine kako bi država imala znatnija sredstva za ulaganja u istočni dio zemlje. Kao bivša ministrica u vladi Tiringije dobro je upoznata s javnim financijama.
– Željela bih naglasiti da porez “soli” plaćaju ljudi i na istoku i zapadu što se često zanemaruje u raspravi. Taj porez pomogao je istoku Njemačke da uhvati priključak sa zapadom u pitanjima infrastrukture: cestama, autocestama, vlakovima. No vjerujem da bi sad on mogao koristiti područjima koja su ostavljena po strani, bez obzira nalaze li se na istoku ili zapadu – govori, a na direktno pitanje smatra li da ga treba ukinuti odgovara da misli da Njemačkoj “taj porez više ne treba”. Od 2021. vlada planira ukinuti njegovo plaćanje za 90 posto onih koji su sada njegovi obveznici. A kao što pokazuju grafovi, istok Njemačke ipak se u posljednjih 30 godina uspio približiti zapadu, barem u području plaća, produktivnosti i BDP-a, iako su veliku većinu tvrtki na istoku Njemačke privatizirali pojedinci sa zapada zemlje.
U Hrvatskoj se trenutačno raspravlja treba li se predsjednik birati u parlamentu. Iako je jednu takvu utrku Schipanski izgubila, 1999., rekla nam je da i dalje misli da je to bolji model biranja predsjednika.
– Na izravnim bih izborima danas, posebno danas, vidjela velik rizik populizma – govori te na pitanje je li se u istoj mjeri bojala populizma 1999. godine odgovara jednom riječju: “Ne.”
“Imamo još puno posla”
Zanima nas koliko misli da se njemačko društvo promijenilo od te 1999. godine.
– Kad sam bila kandidatkinja 1999., imala sam tri cilja koja sam htjela ostvariti. Prvi je bio da smanjimo razlike u mentalitetu između istoka i zapada zemlje. Drugi je bio da znanosti damo veću prepoznatljivost u njemačkom društvu i da vidimo da ona donosi više prilika nego rizika. Treća se odnosila na implementaciju obiteljskih politika koje bi vodile jednakim prilikama za žene te dijeljenju obveza i usvajanju stava da obitelj nije samo stvar žene, već obaju partnera – pojašnjava ova njemačka političarka i manirom znanstvenice odmah nudi svoje viđenje što je od tih ciljeva njemačko društvo u 20 godina uspjelo ostvariti.
– Što se tiče prvog cilja, razlike u mentalitetu još su vidljive. U znanosti, koja je bila fokus drugog cilja, uspjeli smo postići napredak, a kao primjer bih htjela navesti internet. No neki Nijemci nažalost i dalje u znanosti vide više rizika nego prilika. Što se trećeg tiče, još imamo puno posla – nasmijala se Schipanski.
S obzirom na to da je donekle upoznata sa situacijom u Hrvatskoj koja je prošla drugačiju tranziciju od drugih zemalja zbog rata i zbog, kako kažu mnogi ekonomisti, još uvijek prevelike uloge države u gospodarstvu, pitali smo je što vidi kao najveće zaostatke od komunizma u Hrvatskoj.
– Koliko mogu vidjeti, najveća je razlika u tomu što se nije dogodila smjena elita, posebno ako se pogledaju znanstveni i akademski kadrovi, uključujući društvene i humanističke znanosti. U njima je komunistički način razmišljanja najviše ostao – govori.
– Što se gospodarstva tiče, vjerujem da bi se država trebala držati podalje od njega te bi samo trebala dati pravni okvir i pustiti da tržište samo radi i to bi potaknulo natjecanje. Socijalistički ekonomski sustav ima regulativne mehanizme koji štete slobodnom i poštenom natjecanju – nastavlja Schipanski koja je kao dekanica tehničkih sveučilišta sudjelovala u pokretanju startupa te zaključuje da je njemački zakonodavni okvir u kojem su te tvrtke otvarane bio koristan za one koji su ih pokretali.
Ne nema komunizma, a ha ha ha pa svugdje na pozicijama su djeca komunista. Pa nisu u fotelje usli djeca onih koji su sanjali neovisnu Hrvatsku. Yutelova djeca su na polozajima ko to ne vidi je sljepac.