Krajem srpnja radnici građevinske tvrtke "Čavarušić" iz Đakova započeli su obnovu peterokatnice u Borovu naselju. Zgrada ima dva ulaza, broj 78 i 80, a u svakom su 22 stana. Investitor - Ministarstvo javnih radova, obnove i graditeljstva - predvidio je cjelovitu obnovu: od granatama izbušenog krova, prozora, vrata do svih instalacija. Pravu pravcatu obnovu. Na žalost, previdio se jedan, očito nekome sitan, detalj - zgrada je nastanjena, u njoj žive ljudi.
Zgradu apsurda u Ulici Kralja Zvonimira lako je pronaći. Od Trpinjske ceste do benzinske crpke, prva ulica lijevo, prva ulica desno i - stvarno veliko gradilište. Zgrada je bez krova, svi stanovi na ulazu 78 su bez prozorskih okvira, zapravo samo jedan prozor je ostao. Tik uz njega na balkonu stoji starica. Što radi starica usred gradilišta?!
- Sve je ovdje triper kombinacija. Uvedeni smo u posao u kojem treba obaviti kompletnu obnovu, od krova i zidova do grijanja i stolarije, a u stanovima su još bili stanari. Na sastanku sam im rekao da bi trebali naći privremeni smještaj kako bi mogli u planiranoj dinamici obaviti radove. Stanari s broja 78 su se snašli, kod rodbine ili preko Gradskog poglavarstva, no nekima ne odgovara privremeni smještaj, osobito u prognaničko naselje u Rokovce, drugi objektivno ne mogu seliti, trećima je dosta seljenja, četvrti se boje da će izgubiti stan jer imaju krajinska rješenja... i tako dolazi do zatvorenoga kruga. To ne bi trebao biti problem izvođača radova, ali ja sam na udaru, svi se na mene ljute - kaže poslovođa Ivica Prevoznik, kojega zatječemo u improviziranom uredu u kamp-kućici.
Rok za završetak radova na zgradi je srpanj 2003. Poslovođa upozorava da već u ponedjeljak počinje montaža krova, pa će se izbjeći barem poplava kakva je bila u prošli utorak. Usred proloma oblaka voda je, kažu, nadirala kao da su "uključena tri vatrogasna šmrka".
- Ni krov neće ništa pomoći stanarima jer radimo potpuno nove instalacije. Dakle, isključuje se odvodnja i struja, a tada neće biti ni minimalnih uvjeta za život - upozorava Prevoznik.
Pod kišom komada žbuke koju radnici odbijaju sa zidova odlazimo do susjednog ulaza, na broju 80. Na gotovo svim vratima su pločice s imenima stanara po kojima zaključujemo da tu ima i Hrvata i Srba, dakle i povratnika i zatočenika logora, ali i onih koje je ratno doba svrstalo na drugu stranu, možda i onih na koje se primijenila abolicija. Krećemo od vrha zgrade koja je nakada imala ravan krov, pa je izgrađen kosi sa stanovima u potkrovlju. Ispražnjeno potkrovlje pod vedrim je nebom, a kako je onda stanarima ispod?
- Strašno. Sramota što nam čine - kaže nam starija gospođa na izlazu iz stana. U sličnom raspoloženju rukom odmahuje i mlađa žena, do pasa duge, crne i uredno počešljane kose. Kucamo na vrata stana iz koga se čuje dječji glas. Tu živi tročlana obitelj Šujica, a Aleksandra nam nevoljko objašnjava da je zapravo ovako najbolje.
- Stanovi su u kritičnom stanju i moralo se nešto učiniti. Zbog djeteta moram stalno čistiti, a curi na sve strane. Zato ćemo se nekako snaći dok ne obnove zgradu, a onda konačno normalno živjeti - ističe Aleksandra.
Većina stanara ne želi otvoreno govoriti. Iako nikoga ne prozivaju, kažu da se boje kako bi se netko mogao uvrijediti i još više im zagorčati život.
- Prije tri godine moja obitelj je izbačena iz hotela gdje smo bili smješteni kao prognanici. Sa suprugom i dvoje djece smjestio sam se kod prijatelja u stanu od 18 kvadrata, i čekao da sudskim putem iz svog stana istjeram "raseljenu obitelj". Dobio sam sud, cijelu zimu vlastitim rukama i novcem obnavljao stan jer obnovu nisam mogao dočekati. Kao nagradu za to ukinut mi je povratnički status, no napokon smo počeli normalno živjeti, zapravo relativno normalno jer nismo imali posao, a režije se mora plaćati. Sada smo dočekali obnovu, ali opet moramo van. Kamo? - pita i sebe i nas ogorčeni povratnik.
Svaki stan(ar) zapravo je slučaj za sebe. Starim supružnicima bolest ne dopušta fizičke napore, a teško će preživjeti i psihički stres. Jedan stanar je upravo dovršio obnovu stana, pripremao se za useljenje, no umjesto toga - iseljava se. Što će biti s parketima koje je upravo postavio? Kada "padnu" prozori voda će prodrijeti, podići parkete, a oni nisu predviđeni obnovom. Očito, ova obnova od zidova nije vidjela - ljude. Zato jedan naš sugovornik zaključuje:
- Volim ovu zemlju, ali ne na način koji me ubija, koji doslovno ubija moje susjede. Ne bih se začudio kad bi netko umro od muke i živciranja. Kada ćemo nešto dobiti, osim po glavi?!
Branko Vrbošić
