Tko god je bio gost makar na jednoj od predstava produkcijske kuće PassionArte u novootvorenom porečkom hotelu Pical, objektu Valamar Riviere s pet zvjezdica, ne mora otputovati u Kolumbiju kako bi je doživio barem na jednu večer. Dva para plesača, pjevačica, vokalist za klavijaturama i bubnjarica donose na pozornicu nešto od one Kolumbije koju je književnost pretvorila u magični realizam: eksploziju ritma, boja, pokreta i emocija. Granica između pozornice i gledališta brzo nestaje, a predstava završava ondje gdje počinje pravi latinoamerički show, među gostima koji su ustali sa stolica i zaplesali.
Upravo takvu predstavu traže Yesica Portilla, suosnivačica te kreativna i umjetnička direktorica projekta, i Nikica Čorak, direktor PassionArte Entertainmenta: energiju od prve do posljednje sekunde, bez praznog hoda i bez onog dijela večeri u kojem publika sjedi i samo pristojno gleda. Na neki način vraćaju i gotovo iščezlu sliku nekadašnjih istarskih hotelskih terasa, na kojima je ples bio sastavni dio ljetne večeri. Lokalni sastavi i plesnjaci s vremenom su nestajali, njihovo su mjesto uglavnom zauzeli DJ-evi, a sada se ples vraća u drukčijem obliku, kao profesionalno producirani entertainment u izvedbi ljudi kojima su ti ritmovi dio kulture i svakodnevice. U tome se krije i poslovna logika PassionArtea: more, sunce i dobra hrana odavno više nisu dovoljni da bi se hotel ili destinacija razlikovali od konkurencije. Gostu treba ponuditi doživljaj koji će ponijeti kući.
Predstave u Picalu izvodi PassionArte Entertainment, produkcijska kuća koja posluje kao robna marka unutar društva Mirno More d.o.o. Kreativno i umjetnički vodi je Kolumbijka Yesica Portilla, plesačica i koreografkinja iz Calija, grada koji salsu ima upisanu u vlastiti identitet. Pjevačica i pjevač koji ujedno svira klavijature dolaze iz Pereire, bubnjarica iz Cartagene, a dva plesna para iz Calija i Medellína. Par iz Calija izvodi i salsu caleñu, stil u kojem je Yesica odrasla kao plesačica i koji danas predaje u svom riječkom studiju.
Ona u Rijeci živi od rujna 2020. Plesačica je, koreografkinja, plesna voditeljica i kreativna direktorica, a na pozornici živa vatra, neobuzdana i jedva kontrolirana. – U meni je oduvijek i zauvijek ritam Kolumbije – započinje svoju priču. Iza te jedne rečenice stoji gotovo cijeli život proveden u plesu. Yesica je počela sa sedam godina, prvo s malo baleta, a zatim sa salsom i latinoameričkim plesovima. Između osme i desete godine bila je u dječjoj skupini škole Swing Latino i nastupala na manjim lokalnim natjecanjima. Bio je to još hobi, prvi susret s pozornicom i razdoblje u kojem je stekla osnove s kojima će poslije nastaviti profesionalnu formaciju.
Nakon otprilike tri godine prekida, u vrijeme razvoda roditelja, vratila se plesu i više ga nije napustila. Pravu formaciju stekla je u školi Tango Vivo y Salsa Viva, koju u Caliju vode profesionalni plesači Edwin Chica i Lina Valencia. Ondje je provela otprilike osam godina, od trinaeste do dvadeset prve. Do škole je došla gotovo slučajno. U pekarnici na uglu srela je bivšu kolegicu iz Swing Latina koja joj je rekla za novu školu koja se tek formirala. Privuklo ju je što se ondje nije plesala samo salsa: učili su se tango, cha-cha-cha i bachata, uz balet, suvremeni ples i afro kao dio treninga. Samo dva tjedna nakon dolaska već je nastupila na malom natjecanju na koje ih je Edwin Chica prijavio kako bi novu školu počeo pozicionirati u gradu. Nisu pobijedili, ali činjenica da je Yesica gotovo odmah izašla na pozornicu pokazivala je da nije počinjala od nule. Njihov odnos traje već otprilike osamnaest godina, a Edwin Chica i danas je jedan od njezinih najbližih prijatelja.
Na kolumbijskoj nacionalnoj televiziji našla se 2013., s osamnaest godina, u La Pisti, plesnom natjecanju u kojem je šesnaest ekipa predvodilo isto toliko poznatih kolumbijskih pjevača i pjevačica. Škola Tango Vivo y Salsa Viva sudjelovala je s dvije ekipe, a Yesica je plesala u Salsa Vivi, koju je predvodio pjevač Danny Marín. Osvojili su šesto mjesto.
Potom je tri godine provela u Dubaiju, u restoranu La Parrilla u Jumeirah Beach Hotelu. Radilo se o predstavi uz večeru, a tražio se plesni par sposoban pokriti različite ritmove. Slijedila su tri uzastopna godišnja ugovora. Prva godina nije bila ni približno blještava koliko bi se moglo zaključiti iz adrese hotela s pet zvjezdica. Imala je 21 godinu, bio joj je to prvi angažman izvan Kolumbije, a tijekom prvog ugovora čak su joj triput promijenili plesnog partnera. Njezin ugovor, međutim, nisu prekidali. Upravo je na tom zahtjevnom terenu izrasla kao profesionalna plesačica, počela bolje zarađivati, upoznala neke od svojih najbližih prijatelja i čovjeka s kojim danas živi, te naučila jezike, financije i poslovnu stranu zabavne industrije.
Radila je i na brodovima za kružna putovanja za Pullmantur, ploveći Južnom Amerikom i Karibima. Ta je putovanja koristila i za vlastito usavršavanje. U zemljama u kojima ti ritmovi žive uzimala je satove sambe i tanga kod lokalnih nastavnika i profesionalnih plesača. Ponekad bi se iskrcala i ostala osam dana samo kako bi trenirala, a ponekad bi na mjesto ukrcaja stigla petnaest dana ranije s istim ciljem. Nije to bilo školovanje u klasičnom smislu, s diplomom na kraju, nego kontinuirano usavršavanje između angažmana.
– Bila sam ključni dio ekipe, a moj rad bio je dovoljno dobar da su mi vjerovali gdje god bi me poslali. Kad bi se pojavio nov klijent, novo tržište ili nova prilika, slali su mene. Brodovi za kružna putovanja – Dubai – novi klijenti, bio je to kontinuitet posla i usavršavanja. U Dubaiju je postupno počela raditi i ono što će poslije postati jedan od temelja PassionArtea: osmišljavati koreografije, voditi plesače, koordinirati nastupe i biti veza između izvođača i klijenta. – Predstava koju samo gledaš i predstava koja te digne na noge tijekom vruće ljetne večeri nisu isti proizvod. Ova druga ne postiže se slučajno. Iza nje stoje odabir izvođača, glazba, koreografija, kostimi i redoslijed kojim se sve to slaže, i netko tko sve to drži u rukama. To je moj posao i posao mog supruga Nikice – kaže Portilla.
Nikicu Čorka upoznala je u Dubaiju. Kad je pandemija 2020. praktički ugasila tamošnji sektor zabave, pred njima se otvorilo pitanje kamo dalje. – Kad sam završila s Dubaijem, povratak u Kolumbiju nije mi bio prva opcija. Otkad znam za sebe željela sam živjeti u drugoj zemlji. Moj budući suprug Nikica te 2020. godine radije bi otišao nekamo drugamo, no ja sam bila ta koja je željela Rijeku, a on nije prigovarao jer je to njegov rodni grad. Zaljubila sam se u grad još na odmoru 2018., meni je bio čaroban i već sam tada osjetila da bih ondje mogla živjeti.
U Rijeku su stigli u rujnu 2020. Yesica se namjeravala odmoriti, što joj, kaže, nije uspijevalo još od trinaeste godine. Tijekom 2021. putovala je po Hrvatskoj i razmišljala hoće li ostati ili ponovno otići, dok je paralelno na daljinu nastavila podučavati svoje polaznice iz Dubaija. Nije trebalo dugo da Rijeka postane novi dom, a iza te odluke ostala je neobična kombinacija ljubavi, slučajnosti, pandemije i plesa koja je jednu plesačicu iz Calija dovela na Kvarner i ondje je zadržala.
Ali kad je odlučila početi podučavati latinoameričke plesove, pojavila se prepreka koju nije očekivala. Hrvatski propisi u području sporta dopuštaju vođenje rekreativnih aktivnosti s građanima kineziologu, osposobljenom treneru ili osobi koja je prošla program verificiran pri nadležnom ministarstvu, neovisno o tome radi li profesionalno, volontira ili djeluje putem udruge. Strani tečajevi i licencije sami po sebi taj uvjet ne zadovoljavaju. Yesica je tako radionice mogla voditi samo uz prisutnost osobe s odgovarajućom licencijom, ali nakon jedne plesne radionice u riječkom Flash Danceu 2021. odlučila je stati. Umjesto traženja prečaca krenula je duljim putem. Dvije je godine pauzirala kako bi završila program od 230 sati. Od ožujka do lipnja 2023. pohađala je tečaj, a 1. srpnja položila ispit, paralelno na Croaticumu učila hrvatski, pronašla prostor, uredila ga i početkom rujna otvorila Plesni studio Yesica Portilla.
Portilla i dalje nastupa, a najviše je traže za solo sambu. Nastupi su sezonski i najgušći ljeti. Ako je netko od plesača ozlijeđen ili bolestan, sama izlazi na pozornicu kako bi se izvedba nastavila. No njezina se pozicija postupno pomaknula s pozornice prema onome što se događa iza nje. Produkcijska kuća PassionArte Entertainment osnovana je 2024., a ovo joj je treća sezona na istarskoj obali, gdje radi za Valamar Rivieru, Plavu Lagunu i Imperial Rivieru.
– Svi mi u turizmu radimo za onaj trenutak koji gost ponese sa sobom kad ode kući, jer se po tome bira kamo će se vratiti sljedeće godine – kaže Nikica Čorak, suprug i direktor PassionArte Entertainmenta. – Ljudi rijetko pamte svaki dan odmora. Ostanu im dva ili tri posebna doživljaja. Naša je želja da jedan od njih bude naš.
To je i ono što u projektu vidi direktor Turističke zajednice Istarske županije Denis Ivošević. – Istra se dugo gradi na tome da gost dobije više od mora i hrane. Kultura i zabava dio su tog računa i tu nam koristi svaka ponuda koja je autentična i dobro izvedena, od domaćih glazbenika i festivala do međunarodnih izvođača koji donose nešto što ovdje nije svakodnevno. Istri nedostaje raznovrsnost zabave i ovo što radi Yesica Portilla može nam samo koristiti. Gost dobije večer koju pamti, a objekt sadržaj koji drži publiku. Takvi kreativni programi mogu pomoći i ondje gdje nam je najviše stalo, u produljenju sezone i u razdobljima izvan vrhunca ljeta. Naš posao nije birati stil nego poticati raznovrsnost, kreativnost i kvalitetu; što je izbor širi, to je Istra jača kao destinacija – kaže Ivošević.
Iza večeri koju gost vidi kao nekoliko sati bezbrižne zabave stoji mnogo manje bezbrižan posao. Ništa se ne prepušta slučaju. Suradničke kuće iz Kolumbije izrađuju nacrte koreografija, a Yesica ih zatim pregledava do detalja i mijenja. Kad plesači stignu u Hrvatsku, počinje druga faza. Koreografije se ponovno prolaze, prilagođavaju prostoru, izvođačima i dinamici cijele predstave. Perfekcionistica je, kaže, i konačna verzija nastaje tek ovdje.
Koreografiju nije naučila na jednom tečaju. U školi u Caliju bila je plesačica, dok su školu vodili njezini koreografi i nastavnici. Godinama je gledala kako se taj posao radi. Na gostovanjima, međutim, ništa od te infrastrukture nije putovalo s trupom. Kao voditeljica morala je biti organizatorica, koreografkinja, kontakt prema klijentu i podrška ekipi. Poslije je isto radila samostalno u Dubaiju. Danas radi isti posao, samo s većim ansamblom i sve češće s druge strane pozornice.
Kostime za latinoameričke plesove dizajnira Yesica, a prema njezinim nacrtima izrađuju ih u Kolumbiji tamošnji krojački majstori specijalizirani za zahtjevnu scensku odjeću. Za posebne samba-točke kostimi se nabavljaju izravno kod majstora u Brazilu. Yesica ih bira prema preciznim specifikacijama, a svaki je komad unikatno, ručno izrađeno scensko djelo. A u svemu tome postoji još jedna ambicija koja nadilazi hotelsku zabavu.
– Moja je vizija oduvijek bila da ljudi upoznaju i uživaju u umjetnosti zabave te da je poštuju. Da dožive Kolumbiju iz druge perspektive, shvate da smo mi Latinoamerikanci iznimno vrijedni i radosni ljudi te da uistinu cijenimo umjetnost – kaže Portilla.
Zahvaljujući plesu i prilici da njime predstavlja zemlju iz koje dolazi, danas se osjeća pomalo i kulturnom ambasadoricom Kolumbije u svojoj drugoj domovini. – Moj grad Cali dušom, tijelom i plesom svoje ime nosi u nadimku la sucursal del cielo, podružnica neba. Grad je međunarodno prepoznat kao salsa-grad, a salsa caleña priznata je kao nematerijalna kulturna baština Kolumbije.
A onda je jednog kolovoškog ponedjeljka zastao njezin svijet. U ponedjeljak 10. kolovoza 2026. zapadnu Kolumbiju pogodio je potres magnitude 7,4. Epicentar je bio kod mjesta San José del Palmar u departmanu Chocó, šezdesetak kilometara od Pereire i oko 160 kilometara od Calija. U Pereiri se urušio terminal zračne luke. Potvrđeno je 289 poginulih, 143 nestale osobe i više od 117 tisuća pogođenih. Ansambl PassionArtea toga je dana imao nastup u Umagu.
Svi su izvođači Kolumbijci: pjevačica i pjevač koji svira klavijature iz Pereire, bubnjarica iz Cartagene te plesači iz Calija i Medellína. Vijest ih je zatekla u Poreču. Dok su ulazili u kombi za Umag, gotovo svaki izvođač već je znao da su njegovi živi i zdravi. Ali informacije o razmjerima katastrofe nastavile su stizati. Rušile su se javne i stambene zgrade i crkve, a društvene mreže punile su se snimkama iz pogođenih gradova. Tako je prošlo poslijepodne i vrijeme prije nastupa. Svi su znali da su njihovi dobro, osim Yesice. Ni do polaska ni satima poslije nije uspjela dobiti oca i njegovu suprugu. Pozivi nisu prolazili ili nitko nije odgovarao. Otkazivanje predstave nitko nije ni spomenuo.
Yesica je kao i uvijek ostala uz rub pozornice. Kao kreativna i umjetnička direktorica odatle prati svaku točku, svakog izvođača i svaku izmjenu. U 21 sat počeo je show kakav PassionArte radi i svake druge večeri: strastven, energičan i zarazan, s gostima koji ustaju sa stolica i ostaju na nogama do kraja. Ništa te večeri nije odavalo kakav je dan bio iza ljudi na pozornici. Yesica je čekala poziv iz Kolumbije. Telefon je zazvonio usred nastupa. Otac i njegova supruga bili su živi i neozlijeđeni.
Otvori KEKS Pay
