Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 122
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Petar Tyran

Tzv. stara dijaspora sve se teže nosi s asimilacijom, i u Gradišću i u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj

Foto: Privatni album
1/2
27.10.2021.
u 08:41

Razgovor s hrvatskim književnikom i publicistom iz Austrije koji je i glavni urednik tjednika gradišćanskih Hrvata Hrvatske novine

Pitanje prava na dostupnost medija nacionalnim manjinama u Austriji, od kojih su gradišćanski Hrvati najstarija i najbolje organizirana, način na koji manjinske zajednice trebaju biti predstavljene posebno u javnim medijima većinskog naroda, kao i marginaliziranje njihovih kulturno-obrazovnih, ekonomskih i socijalnih aspekata dobro su poznate teme Petru Tyranu (65), hrvatskom književniku, publicistu i glavnom uredniku Hrvatskih novina, popularnog tjednika gradišćanskih Hrvata, koji ih već više od 110 godina redovito izvještava, među ostalim, i o događajima u njihovoj pradomovini Hrvatskoj.

Taj neumorni borac riječju, perom i fotoaparatom za prava gradišćanskih Hrvata, kojima i sam pripada, gotovo svakodnevno, uključujući subote i nedjelje, krstari autom Austrijom, ali i susjednom Slovačkom, Mađarskom i Češkom, u potrazi za aktualnim informacijama. I tako od 1983. godine, otkako je postao glavni urednik “Hrvatskih novina”. Stoga nikome nije bilo čudno što je među nagrađenima za posebne zasluge za austrijsku saveznu pokrajinu Gradišće ove godine bio i Petar Tyran. Dodijeljeno mu je prestižno „Srebreno časno odličje“. To je bio i povod za razgovor s tim Bečaninom rođenim u Novom Selu u Gradišću, inače članom Društva hrvatskih književnika te hrvatskog i austrijskog P.E.N. centra.

Što vam znači dodijeljeno vam odličje?

Hvala svima na podršci i čestitkama. Ovo ne smatram samo svojom nagradom nego i nagradom svih onih koji su desetljećima sa mnom radili i surađivali. Mislim na niz ljudi ovdje u Hrvatskom centru u Beču i Gradišću koji su sve vrijeme koračali istim putem zajedništva i očuvanja hrvatskog jezika, kulture i identiteta. Posebno se radujem što će sve to što smo zajedno postigli ostati u nasljeđe generacijama koje dolaze. Zato me odličje jako veseli. Nisam ga očekivao. Znam da iza toga stoji jedna u društvu poštovana osoba, inače moj dobar prijatelj, koji stalno ističe da gradišćanske Hrvate treba napokon usidriti i na pokrajinskoj razini, kako bi dodatno ojačali. Stoga smatram da nije toliko važno tko je nagrađen, koliko je važno da se svim snagama zajedno odupremo već poprilično uznapredovanoj asimilaciji Hrvata, i to ne samo u Gradišću i Beču, nego i u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj, koje s nama čine tzv. „staru dijasporu“.

Kako se gradišćanski Hrvati bore protiv asimilacije?

Očuvanjem svog hrvatskog materinskog jezika. Već 500 godina jezik, kulturu i tradiciju gradišćanskih Hrvata u Austriji obilježava i borba protiv asimilacije. Ranije smo se sramili što smo Hrvati i poskrivečki smo, samo doma, govorili hrvatski. Danas je to druga priča. Samosvjesniji smo i glasniji jer je opasnost od asimilacije znatno veća nego prije i vreba na svakom koraku. Posebno zato što mnoštvo ljudi odlazi na posao u gradove, a mladi na školovanje i studij. Osim toga, sve manje je Hrvata koji se žene Hrvaticama iz narodne grupe što dovodi do toga da u miješanim brakovima djeca više ne govore hrvatski. Prije je bilo drukčije. Pripadnici hrvatske manjinske zajednice međusobno su se družili i ženili i nisu napuštali svoja sela u Gradišću. Većina ih se iz pradomovine Hrvatske doseljavala na područje tromeđa Austrije, Mađarske i Slovačke.

Neki su jezik, kulturu i tradiciju brižno njegovali i sačuvali, ali velik se broj njih tijekom stoljeća, nažalost, asimilirao. A iz kojih su sve dijelova Hrvatske Hrvati doselili na ovo područje prije pet stoljeća, upravo se istražuje. Po dijalektologiji, poznati austrijski slavist prof. Gerhard Neweklowsky nas je smjestio južno od Zagreba, uz trokut Sava-Kupa-Una, a neki drugi i sve do Slavonije. Vidjet ćemo što će pokazati nova istraživanja. A što se tiče našeg arhaičnog gradišćanskohrvatskog jezika, on se danas još može čuti u Hrvatskoj, u Kaliju i Sutomišćici na otoku Ugljanu kod Zadra te u Salima na Dugom otoku. Uglavnom su to ikavci, a čakavci su uglavnom iz područja Ogulina i ogulinske jezgre. Ali ako gradišćanske Hrvate upitate odakle potječu, većina će vam odgovoriti iz Dalmacije ili okolice Dubrovnika, Splita itd. jer svi bi oni rado da su s mora. Ondje im se očito jako sviđa!

Foto: Privatni album

A tko zna, možda su gradišćanski Hrvati ipak Dalmatinci?

Ma ne (smije se), mi nismo ni Dalmatinci ni boduli niti smo uopće s mora. Mi smo čisti kontinentalci. Nismo ni Panonci kako neki misle. Mi jednostavno odavna imamo dobre i uske kulturne veze s mnogim gradovima u kontinentalnom dijelu Hrvatske – Varaždinom, Čakovcem, Bjelovarom, Karlovcem, ali i Zadrom... Posebno dobre, duge i prijateljske veze vežu nas s gradom Zagrebom. Ali i s Istrom, gdje se za gradišćanske Hrvate posebno zanima Čakavski sabor.

Jesu li te veze postojale i u vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji ili su nastale poslije?

Možda nećete vjerovati, gradišćanski Hrvati jedini su Hrvati koji su u vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji smjeli govoriti hrvatski, a ne srpsko-hrvatski. Imali smo na Hrvatskoj televiziji i svoju emisiju koju je pokrenula gradišćanska Hrvatica Anica Palatin koja se udala i ostala živjeti u Zagrebu. Dakle, i u to vrijeme vodilo se računa o nama. Samo se u toj našoj TV emisiji mogla čuti hrvatska riječ i govoriti o Hrvatskoj. Kad su nam pokušali uvesti srpsko-hrvatski, nismo pristali pa je on službeno uveden samo na austrijskoj državnoj razini. Gradišćanski Hrvati uvijek su poštovali svačiji jezik, ali naš gradišćanskohrvatski nikada nije imao, niti sada ima, bilo kakvih jezičnih dodira sa srpskim ili makedonskim jezikom. To su očito uvidjeli i tadašnji komunisti pa su samo našim gradišćansko-hrvatskim društvima dopustili upotrebu naziva hrvatska društva. Pravi raritet u to vrijeme. Nakon što je Hrvatska izborila samostalnost, situacija se posve promijenila, a utemeljena su i neka posebna Vladina tijela sa zadaćom da vode brigu o Hrvatima izvan Hrvatske i s njima surađuju na zajedničkim projektima.

Mislite li na Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske?

Da, na Središnji državni ured i na Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske u kojem su gradišćanski Hrvati kao narodna manjina zastupljeni s četiri člana. S po jednim iz Mađarske, Slovačke i Moravske i s dva iz Austrije. A suvremeni hrvatski doseljenici u Austriji u Vladinom savjetu još imaju i jednog svog zastupnika. Dakle, svi su pokriveni – i „stara” i “nova dijaspora“ odnosno izvandomovinstvo, kako se to sada zove.

Dobivate li od Središnjeg državnog ureda i financijsku potporu?

Dobivamo. U ime Hrvatskih novina i Hrvatskog štamparskog društva u Željeznom koje ih izdaje i tiska želio bih zahvaliti za subvencije koje dobivamo za realizaciju naših projekata. I projekata Hrvatskog centra u Beču. Potpomaže nas i Hrvatska matica iseljenika s kojom odlično surađujemo, a za nas zna i HAZU, čiji je dopisni član naš gradišćanski Hrvat, akademik Nikola Benčić. I Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu također drži do nas i ima poseban Odjel za knjige gradišćanskih Hrvata. No, od svega je najvažnija sjajna međusobna povezanost na ljudskoj razini. To je autocesta koja razne važne sadržaje transportira u oba smjera.

Unatoč tome, nemate li dojam da se u Hrvatskoj relativno malo zna o gradišćanskim Hrvatima?

Imam! I zato smo mi gradišćanski Hrvati predlagali političarima da nas više koriste kad u Austriju dolaze državna izaslanstva iz Hrvatske i obrnuto. Tu bi mi mogli biti od velike pomoći. Živi „most povezivanja“, kao što nas se naziva prigodom susreta visokih političkih dužnosnika dviju zemalja. Verbalno, ali u praksi to već drukčije izgleda.

Zašto vam je to toliko važno?

Nama je važno da Hrvatska uvijek iznova stječe da u Austriji živi i hrvatska narodna manjina i da je kao naša pradomovina spremna dati svoj doprinos njenom opstanku. Austrija je kao domicilna zemlja svjesna da je ona prva koja mora voditi računa o gradišćanskim Hrvatima, austrijskim državljanima, lojalnima svojoj zemlji. A Hrvatska o Staroaustrijancima kao nacionalnoj manjini koja živi na njenom prostoru. Radimo i na tome da se grad Beč i grad Zagreb opet usko povežu. S novim zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem još nismo uspjeli uspostaviti kontakt. Ali bečki gradonačelnik Michael Ludwig i predsjednik bečke Gradske skupštine Ernst Woller već su odaslali signale da su spremni za nastavak i unapređivanje suradnje između austrijskog i hrvatskog glavnog grada. Naša poveznica s gradom Zagrebom je desetljećima bio Hrvatski bal gradišćanskih Hrvata u Beču, na koji svake godine dođe više od tisuću gospodarstvenika, diplomata, političara, kulturnjaka i sportaša, ne samo iz Austrije i Hrvatske nego i brojnih drugih europskih i prekomorskih zemalja.

Zašto službena Austrija gradišćanske Hrvate naziva narodnom grupom, a ne nacionalnom manjinom?

To je ostatak još iz vremena austrijskoga Državnog ugovora 1955. godine, u kojem se kao narodne grupe spominju samo gradišćanski Hrvati te Slovenci u Koruškoj i Štajerskoj. Tek u Zakonu o narodnim grupama iz 1976. godine navode se i Česi i Slovaci u Beču te ostale narodne grupe. Naravno da narodna grupa ima nižu razinu i uži opseg nego nacionalna manjina. Ovo nacionalno očito baš dobro ne zvuči.

Kada smo kod manjina, zanimljivo je da se u nekim političkim krugovima u Austriji još uvijek govori o integracije gradišćanskih Hrvata u austrijsku sredinu. Što im 500 godina nije bilo dovoljno da se integriraju?

Neki duhovni dotepenci u Gradišću misle kako se gradišćanske Hrvate jer su stranog podrijetla, sada mora integrirati u društvo. Neviđena glupost. Onda im mi kažemo: Hej, dragi naši, mi smo ovdje dulje nego vi. Već pet stoljeća. Mi smo ovdje doma i domaći i stoga se ne moramo ni u što integrirati. Ovo je naša zemlja koju smo svojim vlastitim rukama obrađivali. Ono što nekima pritom jako smeta jest naše geslo: “Integracija? Okej! Ali ne i asimilacija!”

Znači, hrvatski jezik nije baš poželjan?

Naravno! Njima je argument pitanje – zašto govorite hrvatski ako znate njemački? A mi onda uzvraćamo protupitanjem – zašto vi ne govorite engleski umjesto njemačkog jezika kad ga sve češće upotrebljavate u javnom životu? Odgovor glasi jer je njemački naš materinski jezik. Aha, kažemo mi, a naš materinski jezik je hrvatski. I tek tada se nekima upale lampice u glavi o važnosti materinskog jezika, ne samo za opstanak manjine u višejezičnom austrijskom prostoru nego i za sam većinski narod.

Velik problem pripadnika hrvatske manjine u Beču je dvojezično školstvo. Koja je sudbina (gradišćansko) hrvatskog jezika u Austriji?

Sudbina baš ne izgleda ružičasto ako se ne postigne to da dvojezičnost zanima i mlade. I da oni poznavanje i upotrebu hrvatskog jezika u svakodnevnom životu smatraju prednošću. Najvažniju ulogu u njegovanju jezika ima škola, crkva i mediji, a kod mladih posebno glazbeni bendovi i festivali. Dvojezična hrvatsko-njemačka ili mađarsko-njemačka nastava u Gradišću ima dugu tradiciju, no danas veliki dio gradišćanskih Hrvata živi u Beču, gdje živi i veliki broj Hrvata koji su se posljednjih desetljeća doselili iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a koji nemaju mogućnost u bečkim školama pohađati nastavu i na hrvatskome materinskom jeziku. I zbog toga se također već desetljećima vodi ogorčena borba. Jer gradišćanske Hrvate u Beču se ne priznaje autohtonima, kao one u Gradišću. Rješenje vidim u modernizaciji zakonskih odredbi i prilagodbi stvarnim uvjetima života. Da se prijeđe s teritorijalnog principa na individualni, odnosno prizna autohtonost i gradišćanskim Hrvatima u Beču, a ne samo onima u Gradišću. Jer nije važno tko gdje živi, nego koji jezik govori i gdje ga smije i može javno koristiti.

Ove je godine austrijsko Savezno kancelarstvo u Beču, nakon dugog vremena, za šest svojih autohtonih narodnih manjina udvostručilo subvencije. Hoće li od toga profitirati i hrvatski jezični mozaik?

Prvo moram, u ime gradišćanskih Hrvata, reći hvala na udvostručenju iznosa subvencija za narodne grupe u Austriji. Do toga sigurno ne bi došlo da stranka Zelenih nije u vladajućoj koaliciji. Naravno da smo zahvalni, ali to nije dvostruko više nego prije jer je inflacija već odavna pojela sve što je mogla. Da objasnim. Država je subvencije s 3,8 milijuna eura za svih šest narodnih grupa povisila ove godine na 7,9 milijuna eura. Ali 3,8 milijuna eura dobili smo i prije 25 godina. Dakle, ako se računa inflacija za četvrt stoljeća, može se vidjeti da se ne radi o dvostruko većem nego jedva o istom iznosu. A ono čega se sada posebno bojimo je da će nas austrijski politički vrh ponovno sljedećih 25 godina ostaviti na čekanju za povišicu. Ako se to stvarno dogodi, teško da ćemo preživjeti kao narodna grupa.

Znači, ekonomski položaj narodnih manjina je zabrinjavajući?

Više od toga. Na primjer, tjednik Hrvatske novine dobio je veću subvenciju od Saveznog kancelarstva, a na drugoj je strani izbačen iz medijskog lonca. Samo od subvencija nema šanse da ga izdavač, Hrvatsko štamparsko društvo iz Željeznog, uspije održati na životu. To je kao da Večernji list sam mora održati na životu cijelu izdavačku kuću Styria ili jedne od crkvenih novina u Gradišću kompletnu dijecezu Željezno. To je jednostavno nemoguće. Upomoć narodnim manjinama sigurno će morati priskočiti i Europska unija i razne druge europske institucije i financijski ih poduprijeti. A u Europi ima više od 40 narodnih manjina, od kojih su mnoge od njih ekonomski puno jače od gradišćanskih Hrvata. Zato i tu, uz domicilnu Austriju, trebamo i pomoć matične Hrvatske. Moramo se držati zajedno, jedino si tako možemo pomoći.

Možda nakon ove nagrade i pokrajina Gradišće postane milosrdnija prema vama?

Sada ste me pogodili u Ahilovu petu. Već sam zatražio sastanak s predsjednikom pokrajine Hansom Peterom Doskozilom, što je on prihvatio. Moram isprositi i na pokrajinskoj razini znatno veću pomoć. Kao glavni urednik “Hrvatskih novina” sam tzv. „živa subvencija“ i dio plaće dobivam od saveznog Ministarstva obrazovanja, a dio od pokrajine Gradišće. No, taj se status uskoro ukida i onda će se sredstva za plaću glavnog urednika morati također izdvojiti iz savezne subvencije. A jedna osoba nije dovoljna, pomladili smo redakciju, digitalizirali novine, a u planu je i dvojezično hrvatsko-njemačko izdanje, kako bi i Austrijance bez hrvatskih korijena i znanja hrvatskog mogli informirati o gradišćanskim i svim ostalim Hrvatima. A sve to košta i ovisi o raspoloživom novcu.

Mnogi kažu da su tiskanim medijskim izdanjima, zbog uznapredovale digitalizacije, odbrojeni dani. Kako, prema vašoj ocjeni, izgleda budućnost tiskanih glasila?

Vrlo škakljivo pitanje u vrijeme kad nam sve više ljudi savjetuje da prijeđemo na digitalno izdanje jer se tiskano sve manje čita, posebice kod mladih naraštaja. Naravno da i ja, iako više ne pripadam mladima, podržavam i podupirem digitalizaciju. Ona je imperativ vremena. Ali uvjeren sam da tiskana forma neće nestati nego će nastaviti izlaziti paralelno uz digitalnu. Jer uz ljubitelje interneta i društvenih mreža ima dovoljno i onih koji žele u rukama držati konkretan komad papira i uživati u komentarima, izvješćima, informacijama. A najgledaniji dio informacija je i tako galerija slika.

Na prvom su mjestu slikovne poruke, zato je tolika gledanost televizije, na drugom su mjestu jezične, odnosno tekstualne poruke, a na trećem naslovi i podnaslovi, koje preferiraju mladi, skloni posjetima brojnih portala. Ali povijesnu memoriju moguće je očuvati uglavnom u tiskanom izdanju. To smo se uvjerili i kod manjinskih tema, dvojbi i dokumenata, kojih baš zato nema baš mnogo na internetu.

To više će onda dobiti na važnosti dostupnost manjina javnim digitalnim medijima većinskog naroda...

To je prije svega političko pitanje. Ako nemate svoje ljude kao političke zastupnike za manjinska pitanja, što nemamo, onda ste daleko od ulaza u taj najvažniji dio medijskog prostora. Prije četrdesetak godina smo izašli na ulice i putem demonstracija izborili se da dobijemo svoju emisiju na hrvatskom jeziku. Prvo na radiju, a potom i na televiziji. Bila je to teška borba koju su obilježile i velike demonstracije pred austrijskim Saveznim kancelarstvom u Beču. Ali, uspjeli smo! Dobili smo na najpopularnijem javnom mediju, državnoj televiziji ORF, jednom tjedno emisiju namijenjenu hrvatskoj manjini „Dobar dan, Hrvati“ nedjeljom u trajanju od pola sata.

Na državnom radiju od 70-ih godina prošlog stoljeća emitira se emisija na hrvatskom jeziku, hrvatski program svakodnevno u večernjim satima u trajanju od 40 minuta. A na internetskim stranicama različitih hrvatskih društava u Gradišću i Beču dostupno je nekoliko redovitih ili povremenih mrežnih online emisija. A i Hrvatske novine, najstarije novine hrvatskih manjina na hrvatskom jeziku, pokrenute daleke 1910. godine, idu ukorak s vremenom i uz svoje tiskano imaju i digitalno izdanje. Jer svijet na mladima ostaje... 

 

Komentara 15

SP
Spezzi
09:15 27.10.2021.

Postoji jasan razlog zašto; jer ih se njihova stara domovina odrekla, a zašto ih se odrekla to je jako zanimljivo pitanje. Isto kao što se odriče i vlastitih mladih i najvitalnijih stanovnika koje zbog korupcije, nepotizma tjera van granica.

SO
Sotona
19:13 27.10.2021.

Kako se gradišćanski Hrvati bore protiv asimilacije? isto ao Turci i u Njemačkoj ne žele da ćuju ili preuzmu ni rijeć od Austrijanaca -Austrije domovine genocidaša Hit*era ... Očuvanjem svog hrvatskog materinskog jezika. Već 500 godina jezik, kulturu i tradicijudiciju gradišćanskih Hrvata u Austriji obilježava i borba protiv asimilacije.. Sjetimo se Srba U Hrvatskoj Bre isti kao i ti posebno pametni Hrvari ., Kad budu 1000 godina tamo dali će se asaminilati ili ostati oni koji su u duši od stoleća sedmog USTA*e ? Šta je sa EU ? Koji je tu cilj podmuklih političara sutra ? pored nepovratnih kredira ? i tko koga voli želi da vara ?

Avatar Antidomoljub
Antidomoljub
09:52 27.10.2021.

Ako im je tako loše neka se vrate u Hrvatsku.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije