Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 211
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Dosje HDZ

Tuđman je okupljao ljude i kontrolirao ekstremiste, a Karamarko samo izaziva nove podjele

Tuđman - Karamarko
Foto: Pixsell
1/6
09.06.2016.
u 23:05

Povijest najveće hrvatske političke stranke u svjetlu karaktera njezinih predsjednika.

Ustani, hrvatski lave Franjo, i rikni! Tako je svojedobno nakon smrti Franje Tuđmana pisao jedan hrvatski kolumnist. Tko zna koliko je HDZ-ovaca ovako prizivalo prvog hrvatskog predsjednika i osnivača najjače hrvatske stranke dok su gledali mlak i prilično nezanimljivi stranački sabor. U vrijeme Franjine vladavine službeni spiker nikada nije morao molećivim glasom nagovarati izaslanike da malo jače plješću. Uvijek je bilo dovoljno emocija, energije i onog finog stranačkog zanosa. Prošlog je vikenda službeni spiker u dva navrata prijekorno upitao prisutne može li pljesak biti malo jači jer “ipak je HDZ pobjednička stranka”. Osnivač HDZ-a uvijek je znao kako vatrenim govorima zapaliti dvoranu, kao što je i u teškim i dramatičnim situacijama, ovdje ćemo se poslužiti njegovim riječima, hrabro “hvatao bika za rogove”.

Ljepotica i zvijer

Razlika između današnjeg HDZ-a Tomislava Karamarka i onog Franje Tuđmana u velikoj mjeri odražava razlike u osobnostima i karizmi dvojice lidera. A one su zapravo neusporedive. Nije potrebna sofisticirana politička i intelektualna vaga da bi se odredilo tko bi prošao bolje u usporednim životopisima nekog hrvatskog Plutarha, već se sve to lijepo može vidjeti iz solidne udaljenosti i bez skupih pomagala. Zna se tko je u ovom slučaju “ljepotica”, a tko “zvijer”.

Tuđman je imao političke i ljudske mane, kao što ih uostalom ima i svaki čovjek, ali čak ni najveći njegovi kritičari, a takvih nije malo, ne mogu reći da nije imao potrebne intelektualne i ljudske kvalitete za ispunjavanje svoje političke misije. Imao je i idealnu životnu i političku biografiju za turbulentni prelazak ne samo iz komunizma u demokraciju nego i za, što je hrvatski specifikum, vođenje zemlje prema neovisnosti. Samo je Franjo Tuđman, partizanski general i bivši komunistički disident, mogao osnovati nacionalistički pokret s jasnim i nedvosmislenim programom izlaska iz Jugoslavije, a koje tadašnje jugoslavenske vlasti nisu mogle označiti ustaškim, a onda, kada se pokaže potreba, zakonski zabraniti takvo “neprijateljsko udruživanje”.

Pokušali su na različite načine diskreditirati Tuđmana, ali on je u toj velikoj šahovskoj igri ipak pobijedio. Tuđman je taktizirao koliko je god mogao i odgađao sukob s velikosrpskom politikom koju je tada predvodio srbijanski lider Slobodan Milošević. Iako su i njega napadali da je nacionalist, ustaša i srbomrzac, Tuđman je svojom biografijom i vještom politikom ipak uspijevao otupiti oštricu kritike. Kao partizanski general i bivši visokopozicionirani oficir JNA imao je izvjestan autoritet i u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Tuđman je u vrijeme Domovinskog rata i stvaranja neovisne države vješto balansirao između ideološki podijeljenog hrvatskog društva. Uspio je postići jedinstvo “ustaša i partizana”. Samo je on mogao okupiti u svojoj stranci desničara i emigranta Gojka Šuška, ali i bivšeg komunista i udbaša Josipa Manolića. To je mogao učiniti samo bivši partizan na čelu nacionalističke stranke. Nije takvo nacionalno pomirenje bilo idealno rješenje, ali je bilo jedino realno i moguće u ratnim okolnostima kada je Hrvatska bila ugrožena.

U posttuđmanovskoj eri ovi su nužni kompromisi pokazali i svoju crnu stranu jer pripadnici i simpatizeri bivšeg sustava ne samo da nisu morali proći lustraciju nego su vještim djelovanjem malo-pomalo ovladali glavnim polugama u gospodarstvu, politici i medijima. To im je omogućilo da postupno preuzmu kontrolu nad svim glavnim procesima u društvu te da nikada ne moraju odgovarati na pitanje što su zapravo radili u Titovoj Jugoslaviji.

Tuđman je svoj HDZ otvorio intelektualcima i uvijek je jako pazio da ima snažnu lijevu i desnu struju u stranci kako bi on mogao biti središnji arbitar. Mogao je javnost plašiti Šuškom i Manolićem ili u drugoj fazi Hrvojem Šarinićem i Ivićem Pašalićem. Pravaške je stranke vješto pozicionirao na marginu tako da mu nikada nisu predstavljale ozbiljnu prijetnju i politički problem. Kada je vidio da se ne može dogovarati s neukrotivim Dobroslavom Paragom, “izmislio” je Antu Đapića, kojeg je vrlo vješto koristio za svoje interese. Pravaškog vuka pretvorio je u poslušno HDZ-ovo janje. Nije bio pretjerano osvetoljubiv pa je šutnju svojih disidenta, koji se nisu izravno okrenuli protiv njega, kao što su to učinili Mesić i Manolić, kupovao primamljivim savjetničkim sinekurama ili veleposlaničkim mjestima u nekoj egzotičnoj zemlji. Znao je ukrotiti i mangupe iz svojih redova. Njemu se nije usudio suprotstaviti ni “neukrotivi buntovnik” Branimir Glavaš.

Desno, ali izvan zakona

Tuđman je vodio HDZ od 1989. pa sve do svoje smrti 1999. godine i cijelo je vrijeme uspio zadržati središnju liniju pazeći da ne skrene u ekstremizam. Može se reći da je on na svoj HDZ primijenio ono što je mislio Franz Josef Strauss, legendarni vođa bavarskog konzervativnog CSU-a, koji je rekao da će svaka stranka u Bavarskoj koja želi biti desnija od njegove morati biti izvan zakona. Tuđmanov HDZ uvijek je bio desno, ali nikad nije izlazio izvan političkog mainstreama. Naravno, kada dajemo ovakvu ocjenu, vodimo računa o političkim i povijesnim okolnostima u kojima je djelovao. A one su bile sve samo ne lagane. Neke dobre Tuđmanove politike iz devedesetih danas bi bile neupotrebljive.

Zbog svoje uloge u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države Tuđmanov HDZ zaslužuje neupitnu prolaznu ocjenu, ali daleko od toga da je bio savršen. “Franjina era” neodvojiva je od suspektnog zakona o privatizaciji zbog kojeg i danas velik dio hrvatskih građana osjeća gorčinu i nezadovoljstvo. Privatizacija nije bila provedena zato da bi se poboljšala efikasnost gospodarstva ili da bi se povećala zaposlenost, nego je prije svega trebala omogućiti “prvobitnu akumulaciju kapitala” u kojoj su mogli sudjelovati samo odabrani. U pravilu su se najlukrativnija i najvrednija poduzeća “dijelila” stranačkim poslušnicima ili maherima s dobrim vezama. Odabrani su se nezasluženo bogatili, poduzeća su propadala, a nezaposlenost je neumitno rasla.

Tuđmanu se može zamjeriti da, blago rečeno, nije imao istančan demokratski senzibilitet. Nije želio potvrditi legalno izabrane gradonačelnike Zagreba samo zato što je smatrao da će provoditi oporbenu politiku. Tuđman je i novinare više-manje doživljavao kao društveno političke radnike koji su bez suvišnih pitanja trebali narodu prenositi političke poruke. Nikako se ne može reći da je iskreno zagovarao slobodu medija i stvarao uvjete za pluralni javni prostor u kojem se otvoreno i bez straha raspravlja o bitnim pitanjima u politici i društvu. Glavne je medije uglavnom držao pod kontrolom, ali je bilo i onih koji su zadržali kritičnu distancu u “Tuđmanovu mraku”. ( Ako ništa, svaki mudar političar dopušta dvorskim ludama da ga kritiziraju. Nešto bi od Tuđmana trebali naučiti i današnji vlastodršci.)

Međutim, nakon Tuđmanove smrti i gubitka izbora HDZ-u se kontrola medija obila o glavu. Državni i paradržavni mediji su nakon dolaska lijeve oporbe samo okrenuli kapu pa HDZ jedno vrijeme nije imao gdje objaviti svoje “priopćenje”. Još jednom se pokazalo da su mediji vrlo osjetljiva igračka kojom se mora vrlo oprezno rukovati. Iako se za Tuđmana ne može reći da je zagovarao da se “razvija tisuću demokratskih cvjetova”, kada je riječ o medijima, on nikako nije najproblematičniji predsjednik HDZ-a.

Književničke laude Sanaderu

Političkim i ideološkim akrobacijama Ivo Sanader je kao velika zmija boa uspio hipnotizirati gotovo sve medije koji su ga držali poput nekog božanstva. Nije Ivo Sanader, koji ljubitelje odličnog crtića Shreka neodoljivo podsjeća na princa Šarmera, uspio osvojiti samo srca svoje tradicionalne biračke baze koja se nalazi na desnom centru nego je šarmirao i centar i ljevicu koji su mu ispjevali možda “najljepše” laude, koje su ponekad bile ispod razine dobra ukusa. Iako povijesna zbivanja polako blijede, još se sjećamo zajedničke fotografije tadašnjeg premijera i poznatog književnika Miljenka Jergovića koji je Sanadera gledao s većim oduševljenjem nego što međugorska vidjelica Vicka gleda u Gospu. Vrlo pristojne tekstove o europskom Ivi pisao je književnik Ante Tomić.

Ivo Sanader imao je savršenu biografiju za šefa konzervativne i demokršćanske stranke. Rođen je u skromnoj obitelji “pitura” iz Dugobaba koji se u potrazi za boljim životom preselio u Split. Sanader je od malih nogu bio vezan uz Crkvu. Dva su mu brata svećenici, sestra časna, a i sam je jedno vrijeme bio u sjemeništu. Imao je i reputaciju europskog čovjeka jer je doktorirao u Austriji. Dobro je govorio nekoliko svjetskih jezika. Bez većih je problema potpuno zavladao HDZ-om, koji ga je bez pogovora slijedio. Iz tog vremena datira i ona glasovita izreka kojom su se bez velika razmišljanja služili viđeniji HDZ-ovci: “Kud Ivo, tud i ja.. Osvojio je manjine i relaksirao odnose sa srpskom zajednicom pozdravom “Hristos se rodi”. Ali to nije bio pravi Ivo Sanader. Cijela demokratska fasada bila je samo krinka ispod koje se krilo drugo Janusovo lice. A taj drugi Ivo Sanader pokazivao je nevjerojatan interes za bogatstvo i luksuz. Tek kada je podignuta optužnice protiv njega, saznali smo da je volio besramno skupe satove od po 30.000 eura te da je imao kolekciju umjetnina na kojoj bi mu pozavidio i malo lošije opremljen muzej. A da bi to sve ostvario, Sanader je morao zagaziti u političku korupciju i kriminal koji su ga stajali političke glave. Iako trenutačno još nema nijednu pravomoćnu presudu, nije uvjerio javnost da je baš tako nevinašce.

Dobar dio te javnosti misli da je jedan od najkorumpiranijih premijera u Europi od Drugog svjetskog rata. Njegov je odlazak obavijen tajnovitošću i neprovjerenim informacijama, što je u ovom našem sumnjičavom društvu uvijek bila dobra podloga za razvijanje različitih teorija urote. Međutim, kako sada izlaze na vidjelo Sanaderove snažne veze s ruskim kapitalom, nije nemoguće da je to bio jedan od glavnih razloga zašto ga velike zapadne zemlje više nisu željele vidjeti u Banskim dvorima.

Petrović šapnuo ime

Sanader je optužen jer je predao MOL-u upravljačka prava za mito od deset milijuna dolara. Upravo je Petrović glavna poveznica između Ive Sanadera i sadašnjeg predsjednika HDZ-a Karamarka. Kroz tu vezu može se gledati meteorski uspon Karamarka, prvo kao šefa tajnih službi, a onda i ministra unutarnjih poslova.

Nikada nismo saznali tko je Sanaderu preporučio Karamarka, ali sada s naknadnom pameću uvjerljivo zvuči teorija da je to učinio Jozo Petrović. Nismo saznali ni to kako je Karamarko uspio postati šef HDZ-a prije četiri godine iako je samo šest mjeseci prije postao njegov član. Kada su mediji pisali da želi postati predsjednik HDZ-a, Karamarko ih je optuživao da mu podmeću. Sada je jasnije zašto je onako ekspresno izbacio Jadranku Kosor iz stranke. Očito se poštovala i ćaćina želja.

Novi šef HDZ-a uveo je žestoku retoriku koja je posebno bila usmjerena prema “komunistima i Jugoslavenima”. Napadno je govorio o domoljublju i optuživao sve koji nisu na njegovoj političkoj valnoj dužini. Okupio je oko sebe male desničarske stranke koje Tuđman nije želio imati kao formalne saveznike. I ne samo to, pravaši Ćorić i Tepeš vrlo često govore ono što je Karamarko želio da se čuje, ali mu iz nekih taktičkih razloga nije odgovaralo da to dolazi iz HDZ-a. Stoga je još zvonkije odjeknulo otkriće da njegova supruga Ana Karamarko radi “konzultantski posao” za Jozu Petrovića, koji opet “konzultira” MOL. Prije toga je Karamarko napadno govorio o tome kako Hrvatska treba odustati od arbitra??e s MOL-om, što dodatno pojačava skepsu. Pojavile su se sumnje da Karamarko koristi žestoku retoriku samo zato da bi prikrio svoje veza s MOL-om.

Uvijek je volio djelovati iz pozadine i po mogućnosti bez prisutnosti medija, što je navika koju je donio iz tajnih službi. Nepovjerljiv je prema medijima i, prema općoj ocjeni, loš komunikator. Zbog toga nije niti mogao na prošlotjednom saboru stranke izazvati emocije i oduševljenje svojih stranačkih kolega. Uspio je još dok je bio u oporbi postati jedan od najnepopularnijih političara.

HDZ je velika stranka koja je navikla vladati pa ovu podjelu vlasti s Mostom ne smatra pobjedom, nego teškom žrtvom. Nakon izbora razočarani HDZ-ovci potiho su rogoborili, a sada sve glasnije optužuju Karamarka da nije dobro vodio kampanju te da je on kriv što nisu osvojili apsolutnu većinu. Nije mogao osigurati pozicije svima kojima je obećao i zbog toga i u stranci ima problema. Iako se na prošlom stranačkom saboru glumili jedinstvo, svi koji bolje poznaju stanje u HDZ-u reći će da postoji ozbiljan sukob između Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.

HDZ se sada nalazi ponovno na prekretnici. Karamarko je nedavno ponovo izabran za predsjednika HDZ-a, ali afera Konzultantica ozbiljno je uzdrmala njegovu poziciju. Božo Petrov inzistira da ode iz Vlade, a novi izbori najmanje odgovaraju HDZ-u. Čini se nemogućim da bi na novim izborima dobio više mandata nego što ih sada ima. Ako Karamarko ode iz Vlade, onda je upitna i njegova pozicija u stranci. Stoga uopće nije nemoguće da se u neko skoro vrijeme ponovno održe izbori u HDZ-u.

Plenkovića ‘gurnuo’ Brkić?

Ovaj eksperiment s Karamarkom očito nije uspio. Kako god, neki novi predsjednik HDZ-a morao bi doći iz baze. Bilo bi opet loše da izaberu nekog tko će morati vraćati dugove stranačkim patrijarsima koji su mu pomogli da dođe na vrh.

HDZ je u ovih četvrt stoljeća hrvatske neovisnosti bio uglavnom na vlasti. Napravio je dosta dobrih stvari, ali ima i onih postignuća na koja nikako ne mogu biti ponosni. U vrhu HDZ-a ima ljudi koji su već davno trebali biti u mirovini, ako ne i na nekim drugim mjestima. Andrej Plenković se na posljednjem stranačkom saboru promovirao u mogući, sada još alternativan, ali i HDZ budućnosti. Sigurno da Plenković ima puno kvaliteta, ali ima i neka ograničenja koja ga mogu zaustaviti na njegovu putu prema zvijezdama. Nije izgradio svoj vlastiti politički profil i previše je oslonjen na stare HDZ-ovce koji će željeti mrvicu vlasti nakon što njihov pulen eventualno preuzme stranku. Tako u kuloarima kruže priče da je Milijan Brkić prišapnuo Plenkoviću da u Lisinskom kaže da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka.

Tko zna je li to istina, ali će mnogi povjerovati da jest zato što do sada Plenković nije pokazivao snažnu političku osobnost i potrebnu hrabrost.

Nakon Franje Tuđmana HDZ, očito, nije imao previše sreće sa svojim predsjednicima. Ivo Sanader je izgledao kao najljepša crvena jabuka, ali se onda ispostavilo da je sadržaj gnjio i pokvaren. Jadranka Kosor nikada se nije uspjela nametnuti kao pravi lider u stranci. Velikim dijelom i zato što je do čelne pozicije došla aklamacijom, a ne demokratskim izborima. Karamarko je propagirao tuđmanizam i domoljublje, ali je afera Konzultantica pokazala da je i on imao neke druge skrivene ciljeve. Stranka očito opet ulazi u krizno razdoblje. Trebat će vješta kormilara da je vrati na pravi put. To bi bio težak posao i za hrvatskog lava Franju s početka teksta, a kako onda ne bi bio za njegove loše kopije.

Komentara 3

DU
Deleted user
05:53 10.06.2016.

Interesantno je da Ćurić u svojoj sveobuhvatnoj analizi na spomenu bivšeg predsjednika Mesića, kojemu je Karamarko vodio kampanju, u kontekstu važnosti preporuka i INA-MOL (glinamol) biznisa/pogodovanja/interesa...To svakako nije slučajno! Uostalom, bivši ga predsjednik već proglasio političkim mrtvacem, što također nije slučajno! Također je interesantno da su isti akteri govorili za Jadranku Kosor da "iskače iz paštete", a ta ista danas u u medijskom prostoru figurira kao "odmjerena" analitičarka u službi lijevog krila " demokratskih" preslagivanja. Sada im (?) ne smeta što svako malo "iskače iz paštete" da malo docira o zastranjivanjima svojih bivših pulena/poltrona! Ah ta politika! Ćurić u svom tekstu prokazuje novinarsku profesiju kao "službu" u "službi" Ili kako sami novinari sebi tepaju da oni rade u "interesu javnosti"! Sad se sjetih naših srednjoškolskih doskočica na upit profesora: "što je pjesnik htio reći"? Mi smo na to znali reći da to što je htio reći je rekao u pjesmi i tko smo mi da tu nešto nadodajemo!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije