Srbijanska agresija na Hrvatsku, i to na vukovarsko područje, počela je
pola godine prije pada Vukovara. Dogodilo se to 2. svibnja 1991. kada
su srpske paravojne postrojbe masakrirale hrvatske policajce u Borovu
Selu.
Tisuću dragovoljaca
Srbijanske su postrojbe zauzimale mjesto po mjestu, da bi u kolovozu
JNA uokolo Vukovara već imala oko 600 tenkova i oklopnih transportera,
zrakoplove, a onda i oko 50.000 pješaka koji su bili naoružani do
zuba. Nasuprot toj vojnoj sili, u vukovarskoj je obrani bilo od
700 do 800 pripadnika Zbora narodne garde te još oko 1000 dragovoljaca
koji su bili skromno naoružani. Imali su automatske ili poluautomatske
puške, nekoliko strojnica i topova, ograničen broj protuoklopnih
sredstava, nešto veći broj mina te male zalihe streljiva.
Kako se oko Vukovara sve više zatvarao obruč, dodatna opskrba obrane
bila je moguća samo vojnim probojima. Opskrba oružjem, hranom i
sanitetskim materijalom odvijala se neko vrijeme uskim koridorom kroz
kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.
Izgledi - dva dana
U takvoj situaciji vojne su procjene govorile da će obrana Vukovara
izdržati samo dva dana. JNA je pak svoje snage podijelila na dvije
operativne grupe. Operativna grupa "Jug" dobila je zadaću zauzimanja
Vukovara, a njezina glavna jedinica bila je Gardijska motorizirana
brigada Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, a uz nju su, uz još
neke jedinice, bili i pripadnici Teritorijalne obrane te srpske
dobrovoljačke postrojbe i lokalni pobunjenici. Operativnu grupu
"Sjever" vodio je Novosadski korpus koji je trebao napasti sjeverni dio
obrane Vukovara i Borovo Naselje te izvesti djelatnu obranu prema
Osijeku.
Kao dan početka bitke za Vukovar, koja je bila najdulja i najkrvavija u
Domovinskom ratu, uzima se 25. kolovoza kada je srpska vojska, nakon
topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad.
Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna, ali u sedam idućih
dana srpska je vojska doživjela teške gubitke i poraze, posebice na
Trpinjskoj cesti koja je prozvana "grobljem tenkova".
Tada JNA mijenja taktiku. Umjesto frontalnog napada, Vukovar je od tada
svakog dana bio izložen neprekidnu topničkom razaranju i bombardiranju
iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine
točke.
8000 granata dnevno
Pad Marinaca 1. listopada još je više učvrstio srpski obruč oko
Vukovara. Na položaje obrane i grada u danu je padalo i do 8000
granata, raketa i avionskih bombi! Bogdanovci, koji su jedini uz
Vukovar odolijevali srpskoj vojsci, pali su 11. studenoga. U
posljednjim danima obrana je presječena na dva mjesta: od Lušca prema
Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga
protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje
skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu
Naselju ostao je u potpunu obruču i bez streljiva te su zarobljeni
zajedno s civilnim stanovništvom 18.11. 1991., na dan kad je srpska
razularena vojska ušla u grad i tako slomila i zadnji otpor.
Trećina vukovarskih branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz
Vukovara, oko 500 do 600 ih je poginulo, a ostali su zarobljeni ili
ranjeni. S druge strane, tako skromna obrana, koja je odolijevala
gotovo tri mjeseca, nanijela je srpskom okupatoru neviđene gubitke.
Srbima je uništeno više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno
je oko 25 zrakoplova, poginulo im je od pet do sedam tisuća ljudi, a
još od 20 do 30 tisuća ih je ranjeno.
Na hrvatskoj strani poginulo je oko 1700 ljudi, od toga 1100
civila, bilo je više od četiri tisuće ranjenih, od tri do pet
tisuća zarobljenih, više od tisuću nestalih (vojnika i civila) i tisuće
prognanih. Još oko 400 ljudi poginulo je u pomaganju obrane grada
izvan njegova obruča.
No vukovarska tragedija nije završena padom grada. Počela je njezina
druga faza. Nasuprot svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima
s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska
razularena vojska počinje s neviđenim zločinima i torturom nad civilnim
stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima.
5000 u logorima
Tako je nekoliko stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno i
smaknuto. Više od pet tisuća osoba odvedeno je u logore u Srbiji, a
nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili
privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Grad je pak gotovo sravnjen sa zemljom. Uništeni su svi njegovi
prepoznatljivi dijelovi, osim vodotornja koji je odolio svim mogućim
projektilima. Sve se to dogodilo unatoč vidljivo označenim spomenicima
kulture prema međunarodnim normama, a isto se dogodilo i s vukovarskom
bolnicom koja je također bila i te kako vidno označena.
VUKOVARSKA BITKA od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991.
