I skočiš! Jednostavno i lako, skočiš samo tako, i to s 56 metara visine! Kako da ne. Živa frka je to, ko drugačije kaže, laže! A laže i onaj koji kaže da nije ništa posebno skočiti s mosta i da nije gušt. Kakav je to adrenalin... Al’, ajmo ispočetka. Dakle, čoviku dođe tako neko vrime da traži neko jače uzbuđenje. Nekom prije, nekom kasnije.
Ovih mojih, u krizi srednjih godina, je više. Gledaš TV, surfaš po internetu, pa bi malo na Jamajku, pa malo u Tajland ili na Himalaju, al’ skupo i daleko. Di ću, šta ću? Nigdi! Ma dođe mi da se bacim... Ček, ček, s mosta? Bungee? Ajmo prvo na internet, pomislim i pogriješim. Fatalna greška!
Ondje, naime, piše da su moguće brojne ozljede, da je bilo i poginulih, a po forumima trolova... Biži, biži, teška frka, al’ ne odustajem. Poziv Danku s Masleničkog mosta otklanja prvi strah. Jer i sve da umireš od straha, di ćeš ga pitati je l’ to sigurno, a da on posli ne priča da si se pripa.
Dogovoriš termin i ipak se poviriš – dici, naravno. Najstarija, Luce, pita: “Šta je, ćaća, dosta ti je svega pa imaš generalnu probu?” Srednja, Laura, kaže: “Sram te može bit, u tim godinama budalu radit od sebe”. A mala Mia viče: “I ja bih, i ja bih!” Dakle, svak svoje. Samo je na tebi. I kreneš. Parkiraš se kod mosta i iziđeš iz auta.
Onako ležerno hodaš prema mostu i kranu... Ajmo, hrabro, pomisliš i, naravno, zapneš za pločnik i gotovo se razbiješ prije skoka. Bio je to blam prvi. Nastavljaš prema kranu i opet, naravno, s mosta ne gledaš doli. A onda blam drugi. “Koliko kila imate?”, pita me asistent za skok. Mojih 105 na vagi je pokazalo 115 i morali su izvući novi, specijalni konop.
“Da, da, lubenicu ste baš poili”, kaže mi te strpljivo sluša i odgovara na valjda milijun puta postavljena pitanja: “Jeste li dobro vezali, je li sigurno...”
I onda idemo. Ovih par škala prema rubu krana iznad mosta, naravno, prolaziš sporo da sporije ne možeš. Pogled livo, pogled desno... ma pogled i gori, samo da nije doli. Alooo, ispod mene je 56 metara do mora. I onda pogled. Plavi se ovo moje more, volim ga posli dice, oca, matere... najviše na svitu, al’ danas ga se bojim.
A što ako pukne konop, ako se strmopizdim direkt u more? To onda nije more, nego cimenat! Svašta prolazi kroz glavu, al’ kažeš sebi “ajmo”. I evo me, prsti vani, pete na rubu, ruke široko iznad glave, odbaci se i poleti ka lastavica! Lastavica od 115 kila. Tri, dva, jedan, bungeee... Aaaaaaaa. Skočija sam, nisam opalija u more.
Ajmeeee. Di ću sad, pomislim dok konop sa mnom pleše livo, desno, naprid, nazad. Zapravo, meni se tako čini dok visim naglavačke i ljuljam se dok se konop ne smiri. Zaključujem da sam spozna da su ove dvi-tri sekunde leta meni trajale ka 100 sekundi. Osjećaj je ka da padaš u bezdan, ali kakva je to brzina! Ludilo!
Kakva srića što si živ trenutak nakon što ti kroz glavu u letu samo stigne prostrujiti da si nemoćan dok padaš. I onda, dok se dižeš potezanjem konopa u sideći položaj, skupljaš dojmove. Vidija sam samo boju, al’ more i ne, vitar ispod Masleničkog mosta puše još jače nego na njemu, kaić koji te čeka za prijevoz do obale ipak nije toliko malen koliko ti se čini kad ga vidiš s visine od 56 metara i adrenalin te naposljetku toliko šiba da 56 metara doslovno otrčiš uzbrdo.
Ponosan pitaš Danka i ekipu: “Kad ću opet? Nisam dobro vidija neke stvari...” Adrenalin me i danima posli drži. Što je sljedeće?
Krene kao frka, ali ispadne ludilo, svjedoči naš novinar Frane Šarić, koji se odvažio “poletiti ka lastavica” s Masleničkog mosta.
Zaključak: Kad ću opet?
>> Misice odradile posljednje pripreme, pogledajte ih u adrenalinskom parku
Ako je teška frka, kako može biti gušt?