Kad se u ljeto 2014. birao predsjednik Europskog vijeća, tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović na ulasku na summit EU u Bruxellesu 16. srpnja 2014. rekao je da Hrvatska podržava tadašnju dansku premijerku Helle Thorning-Schmidt kao najbolju kandidatkinju za tu dužnost, ali ni sama Thorning-Schmidt istog tog dana nije željela potvrditi ni da je kandidatkinja za predsjednicu Europskog vijeća. Zašto?
Zato što nitko nikada, pa ni Milanovićeva favoritkinja Thorning-Schmidt, na sam dan kad je trebala biti izabrana (a nije, poslije je u toj utrci pobijedio Donald Tusk, danas premijer Poljske) nije išao okolo i javno govorio da je kandidat za predsjednika Europskog vijeća. To je jednostavno tako, takav je način izbora, kandidature se ne ističu. Zašto onda danas predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, predsjednik SDP-a Peđa Grbin, a jučer i Siniša Hajdaš Dončić (SDP) na aktualnom satu u Saboru pokušavaju praktično natjerati premijera Andreja Plenkovića da javno istakne kandidaturu za predsjednika Europskog vijeća? Da učini nešto što nitko tako nije učinio ni prije, a ni danas.
Neka samo ide. Sretan mu put!