Od neovisnosti pa sve do danas u Hrvatskoj su se uspješno održala dva mita. Jedan je da smo rušenjem komunizma odmah počeli udisati stopostotnu demokraciju, a drugi je da smo, samim time što nam je formalno dopušteno gomilanje privatnog vlasništva, velikim koracima kročili u kapitalizam. Nakon 24 godine hrvatskog modela možemo gorko primijetiti da smo imali krnju demokraciju i divlji kapitalizam, a onda i sve mane koje takav sustav donosi. Naša demokracija nije bila europska, a još manje je to bio naš kapitalizam.
Deset Tuđmanovih godina obilježilo je rat i borba za neovisnost. Ali to nas opet ne bi trebalo sprečavati da kritički progovorimo i o tome razdoblju. Činjenica je da su tada uspostavljeni temelji privatizacije koja je donijela moć i bogatstvo odabranima, velike probleme radnicima te, kada je riječ o našoj proizvodnji, dugoročno potpunu devastaciju domaćih poduzeća. Nije Tuđmanova Hrvatska bila ni demokratski raj.
Mediji su bili većinom u državnom vlasništvu i pod kontrolom, a vrlo često se protiv oporbenog mišljenja nastupalo agresivno i s omalovažavanjem. Tuđman je nakon Oluje 1995. godine propustio provesti kakvu takvu lustraciju koja bi barem prodrmala ljude iz komunističkog režima koji su bez ikakvih skrupula zajahali na važne pozicije. Nije, naravno, problem u tome što je Tuđmanov HDZ prigrlio i bivše komuniste, nego je problem u tome što su neke institucije u samostalnoj Hrvatskoj doslovno prekopirane iz mračnog vremena. Za vrijeme Tuđmana barem je postojala svijest i opravdana kritika da u zemlji postoje demokratski deficiti. Toga je bio svjestan i dobar dio Tuđmanovih pristaša, a ne samo tadašnja oporba.
200 bogatih obitelji
Žestokoj kritici bila je izvrgnuta i famozna ideja o tome da Hrvatska treba svoj kapitalizam graditi na 200 bogatih obitelji.
Pravi problemi nastaju nakon 2000. godine kada za šefa države dolazi Stipe Mesić, a premijersku poziciju prvo preuzima Ivica Račan, a onda Ivo Sanader. Od političara pa do stručnjaka za „politiku i društvo“ svi su nas uvjeravali da je nakon odlaska autoritarnog Tuđmana stigla europska demokracija i kapitalizam. Ne samo da se ništa nije promijenilo nabolje nego su se mnoge stvari pogoršale. Dobro umreženi ljudi iz komunizma, koji su spretno preživjeli Tuđmanovo doba, sada su potpuno zagospodarili zemljom. Kapitalizam se i dalje razvijao tako što su mogli uspijevati samo poduzetnici povezani s vlašću, dok su oni neumreženi, koliko god bili dobri, svejedno propadali.
Privid blagostanja
Privid blagostanja još uvijek se mogao osigurati zaduživanjem. Zakon su morali poštovati samo nezaštićeni, dok su umreženi, društvo s Udbine akademije i iz kumrovečke škole, uvijek našli načina da naprave izuzetak. Neformalne su veze vrijedile više od zakona. Često su u potpunoj tajnosti sklapani dogovori i savezništva, dok su svađe bile samo predstave za javnost.
Nije bilo ozbiljne kritike zato što smo živjeli u Mesićevoj, Račanovoj i Sanaderovoj Arkadiji. Stoga izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj nije samo potvrda otrcane izreke da je pravda spora, ali dostižna, nego u sebi nosi simboličan raskid s avetima prošlosti. Nadamo se da će se sada u Hrvatskoj otvoriti javna rasprava o svim bitnim pitanjima te da se neće ponoviti, kako je to primijetio francuski nobelovac Albert Camus, ono što se događalo u poslijeratnoj Francuskoj. Svaki put kada je neki slobodan glas pokušao bez pretenzija reći ono što misli, čitava je vojska pasa čuvara svih dlaka i svih boja bijesno zalajala da zagluši njegovu jeku.
>> Mesićevi ljubimci: Tajkuni, političari i generali u problemima
Privatizacija nije uspjela. Pretvorba socijalizam kapitalizam nije završena. Previše korupcije i ratnog profiterstva. Lopovi i ratni profiteri koji su pokrali Hrvatsku nisu osuđeni. Previše toga se uništilo, a mało tog novog se stvorilo, a to što se stvorilo npr. autostade previše opterećuje budget države. Nije se dozvolio ulazak stranog kapitala u HR, radi straha od konkurencije, osim u sektoru kupiš - prodaš. Previše se bave prošlošću, a premalo se riješavaju realni problemi. Strategija i koncepcija razvoja nije stvorena, čak bih rekao da lutamo bez cilja. Sve u svemu previše sra.j.. I tak se čudim da naša voljena Hrvatska nije bankrotirala. Ljude su podjelili da bih mogli slobodno i neometano krasti.