Zagrebački svećenik, teolog i direktor Kršćanske sadašnjosti prof. dr.
Adalbert Rebić iznosi pak sasvim oprečne stavove.
Treba li Crkvi vraćati sve što joj je
oduzeto?
Treba. I to po zakonu pravednosti. Postoji načelo "res clamat ad
dominum", što znači "stvar traži svoga vlasnika". Oteta imovina za
vrijeme neke diktature redovito se vraća vlasnicima kad se diktatura
svrgne i na vlast vrati demokratski izabrana vlada. U većini zemalja
koje su izašle iz komunizma i izabrale demokratski sustav imovina je
vraćena Crkvi.
Malenica drži da se Crkvu ne može
tretirati kao privatnog vlasnika jer je najveći dio imovine do 1848.
stekla ubiranjem desetine.
To što zastupa Malenica u najmanju je ruku vrlo čudno. Ono nema
nikakva utemeljenja ni u pravu ni u moralu. Crkvu valja tretirati
jednako kao i svako drugo pravno tijelo kojemu je nešto oteto. Pa i
država koja je nezakonito drugoj državi oduzela njezino vlasništvo mora
ga vratiti kad se uspostave normalni odnosi. Oteta se imovina treba
vratiti vlasniku bez obzira bio on fizička ili pravna osoba. Nažalost,
poslije pada Berlinskog zida u nekim državama (mislim tu i na Hrvatsku)
još nije izvršena lustracija koja je uobičajena kad se neka diktatura
svrgne s vlasti i dođe demokratski izabrana vlast. Tako su u nas i u
strukturama vlasti i u medijima djelatni još uvijek mnogi bivši
komunisti ili komunizmom indoktrinirani ljudi. A na pitanje tzv.
desetine trebao bi odgovoriti povjesničar od struke, što Malenica
sigurno nije. To što je Malenica izrekao glede desetine puko je
simplificiranje.
On misli kako bi trebalo mijenjati
ugovor sa Svetom Stolicom ili Crkvu skinuti s državnog proračuna kako
bi se ispravila nepravda.
Što se tiče ugovora sa Svetom Stolicom, odgovorit ću vrlo kratko:
"Pacta sunt servanda!", to jest "ugovore treba poštovati". Niti je
Hrvatska a niti Sveta Stolica anonimni ili bilo kakav pravni subjekt.
Neka gospodin Malenica dopusti državnim vlastima koje su zakonito
izabrane i koje se žele ponašati po Ustavu i po međunarodnom pravu da
obavljaju svoj posao u miru za dobro građana koji se ionako najvećim
dijelom smatraju katolicima. Što se tiče državnog proračuna, on je
ostvaren najvećim dijelom upravo poreznim davanjima vjernika, članova
Crkve. Država nije neka apstraktna stvarnost nego je ona zajednica
naroda, koji su u ovom slučaju u vrlo velikom postotku katolici. A na
znanje Malenici i svima njemu sličnima: udio onoga što Crkva dobiva od
države jest samo oko 0,2 posto državnoga proračuna.
Je li Crkva ugovorima privilegirana
ili nije?
Ugovorima Crkva nije ni u kojem slučaju povlaštena. Takvi su
ugovori normalni u rješavanju uzajamnih odnosa između države i Crkve,
koje su inače jedna od druge odijeljene. To čini na ovaj ili onaj način
i većina drugih država u svijetu. Nisu ti ugovori nikakva hrvatska
specifičnost. Oni su oblikovani po uzusu međunarodnog prava. Slični su
ugovori potpisani između Hrvatske i drugih njezinih manjinskih vjerskih
zajednica.
Bi li Crkva trebala javno predočiti
svoje financije kad dobiva novac iz proračuna?
Želio bih vjerovati da Crkva državnim vlastima predočuje račune
kako raspolaže dobivenim novcem. To je uhodani uzus koji traži država a
poštuje Crkva. Volio bih da Malenica shvati kako Crkva uopće nema
toliko novca koliko on zamišlja. Crkva tim novcem uspijeva pokrivati
tek svoje najveće potrebe. Uz gradnju crkava, koju inače bitno podupiru
župljani pojedinih župa u kojima se crkve grade, Crkva ima još mnogo
drugih troškova, troškove svojih središnjih ustanova kao što su mala
sjemeništa s gimnazijama, velika sjemeništa ili bogoslovije u kojima se
odgaja budući kler, Caritas koji se brine za bolesne i siromašne,
tisak, radio i mnogo toga. Za sve to Crkva još uvijek najvećim dijelom
novčanu pomoć dobiva izravno od svojih vjernika, jer svota dobivena od
države nije dovoljna niti je redovita. Crkva ne raspolaže čak ni
tolikim iznosom kojim raspolaže neki bogatiji poduzetnik u Hrvatskoj.
Malenica upozorava da Crkva nije dobar
gospodar, a da je postala najveći kapitalist u zemlji, da nepotrebno
gradi mnoge Crkve i da prodaje zemlju koja joj se vraća.
Jednako tako kao što Malenica prigovara Crkvi i državi
prigovaraju mnogi kritičari. Pokazuje se naprotiv da u Crkvi ima mnogo
poduzetnika koji znaju i mogu i te kako uspješno raspolagati novcem u
gradnjama, u uzdržavanju središnjih ustanova, karitativnih pothvata i
mnogih drugih pothvata. Ako ima u tome nekih iznimaka, one ne mogu biti
pokazatelj i mjerilo za cijelu Crkvu.
Za ove vlade još ništa nije vraćeno
Je li se za Sanaderove vlade više
počelo vraćati imovine Crkvi nego za Račanove?
– Ništa se više imovine nije počelo vraćati Crkvi za Sanaderove vlade
nego za Račanove. Za Račanove se vlade bar počelo iskazivati dobru
volju da se Crkvi počne vraćati njezina imovina. Za Sanaderove se
vlade ništa od imovine nije vratilo Crkvi. Stupanj brzine kojom bi se
trebala vraćati Crkvi njezina imovina ima više kočnica. Prva su osobni
interesi pojedinaca u postupku vraćanja imovine. Druga je velika
kočnica državna birokracija na koju se svi tuže. Treća je kočnica
pravni sustav koji prijeći povratak imovine Crkvi. Četvrta je kočnica
to što nisu do kraja definirani postupci glede povratka imovine. Što da
vam kažem? Neki novinari misle da sve znaju i da su 'privilegirani' da
sve mogu i smiju staviti u pitanje. Na žalost, takvi nisu sposobni
stvari ispitati do kraja i da se onda u svojim istupima objektivno
služe istinom, nego nastoje zamagliti sve što se zamagliti da.
