Mirko Filipović je sam svoj majstor. Sam sebe je stvorio trenirajući u vlastitoj šupi, nadahnjivao se akcijskim filmovima s Bruceom Leejem i Jean-Claudeom van Dammeom, koji će puno godina kasnije i sam postati njegov štovatelj i prijatelj.
Mirko je do iznemoglosti vježbao špagu i udarce nogom, a na koncu će mu upravo ta fleksibilnost i eksplozivnost postati \"trademark\". Do te mjere da će se cijeli borilački svijet klanjati njegovu lijevom \"high-kicku\".
Dok je jednim udarcem noge rušio borce poput Bernarda, Hunta, Aleksandra Jemjeljanjenka, Vovčančina, Minotaura, Silvu... borilačkim svijetom kružilo je Cro Copovo pravilo - \"desna noga bolnica, lijeva groblje\". No, onda je uslijedilo sušno razdoblje, barem kad je riječ o high-kicku. U njegovu najsnažnijem i preciznom izdanju nismo ga vidjeli dugih sedam godina, još od obaranja Wanderleija Silve u polufinalu Prideova Grand Prixa. I onda se dogodio u Zagrebu, pred njegovom publikom, u najvažnijem trenutku, u finalu s Londtom.
- Taj udarac odlučio je pobjednika. Moram priznati da nisam vidio tu nogu - reagirao je Londt.
Hoost po puknutom rebru
Bio je to trenutak podsjećanja na sve one spektakularne nokaute tom lijevom nogom koje su se Cro Copovi protivnici bojali kao samog vraga. Jer, znali su otkud opasnost prijeti, ali joj se nisu mogli othrvati. Udarac bi došao takvom brzinom i silinom da je samo bilo pitanje hoće li suparnik stići postaviti kakav blok i spasiti se od uspavljivanja ili će to značiti kraj borbe.
Prvi veliki suaprnik koji je tako nastradao bio je danas pokojni Mike Bernardo. U posljednjoj rundi kvalifikacija za Grand Prix 1999. Nažalost, u tom sjajnom nizu, tada 25-godišnji Cro Cop nije zdrav ušao u finale. U borbama protiv Musashija i Sama Greca (obojicu je nokautirao) napuklo mu je rebro, što je legendarni Ernesto Hoost znao iskoristiti. Udarao je, lukavo, u tijelo dok Filipović nije izdušio od bolova.
Već sljedeće godine Cro Cop će u četvrtfinalu opet naletjeti na Hoosta, četverostrukog K-1 prvaka, i izgubiti borbu na bodove. I tu će završiti razdoblje njegovih nastupa na K-1 Grand Prixu. U kvalifikacijama za Grand Prix 2001. izgubit će u Australiji, sasvim neočekivano, od Kanađanina McDonalda i odlučit će se za veliku promjenu.
Nakon što se, pred australskim Hrvatima, pokušao ponašati alijevski (ples i spuštene ruke), McDonald je iskoristio neočekivanu priliku i nokautirao ga u prvoj rundi, što je Cro Copa toliko naljutilo da je odlučio promijeniti sport.
- Bio sam toliko ljut sam na sebe da sam se odlučio kazniti ulaskom u ring u slobodnoj borbi s tada najrazvikanijim teškašem - prisjetio se tog preokreta Cro Cop.
Koljenom u glavu Fujite
Mirko je prihvatio ponudu od Prideovih promotora da se bori s tada vrlo opakim Fujitom i zbog bolje zarade koja mu se smiješila. Na svu sreću, opaki japanski kamikaza naletio mu je na lukavo postavljeno koljeno i Cro Cop je postao senzacija i u Prideovu ringu.
- Znao sam da se Fujita zaletava u noge protivnika kako bi ga srušio u parter i ondje se s njim obračunao, pa je bilo najvažnije uvježbati obranu od toga. Dva puta sam eskivirao, a treći put sam ga dočekao koljenom.
Fujita je ležao raskrvavljen, slomljene čeone kosti, a Hrvat je postao zvijezda najkompletnijeg i najbrutalnijeg borilačkog sporta “ultimate fighta”. Iako će odraditi još nekoliko sjajnih K-1 mečeva (pobijedio je aktualnog K-1 prvaka Hunta i kasnijeg trostrukog pobjednika Bonjaskog te divovskog Sappa), Cro Cop će se posve okrenuti mješovitom borilačkom sportu. Tijekom godina njegovi mečevi protiv Fjodora Jemjeljanjenka i Minotaura postat će antologijski i ono što nije uspio u tim ogledima za pojas teškaškog prvaka, uspio je na Prideovu Grand Prixu 2006.
Kavez mu nije odgovarao
Na svoj 32. rođendan Mirko je bio nepobjediv. Te večeri mu ne bi odolio ni Minotaur koji je, neočekivano, u polufinalu izgubio od Josha Barnetta. Cro Cop je pak, za ulazak u finale, high-kickom nokautirao Wanderleija Silvu, a potom se brutalno obračunao i s Amerikancem Barnettom.
Taj je turnir bio jedan od posljednjih svijetlih trenutaka organizacije Pride. Američki UFC neumoljivo se nametnuo Japancima pa su im počeli odvlačiti borce. Svjedok svega toga bio je upravo Mirko Filipović kojeg su Amerikanci privoljeli da mijenja jene za dolare i ring za kavez, što je Cro Cop dobro naplatio. Preselio je svoj talent u američke kaveze gdje, nažalost, nikad nije postao ono što je bio u japanskim ringovima. Veličina kaveza, nabijanje na žicu i američki način promocije nikad mu nisu odgovarali, pa u toj organizaciji nije dobio niti jedan meč (Santos, Gonzaga, Schaub, Nelson, Mir) koji ga je trebao pogurnuti prema borbi za naslov.
Kad se činilo da Mirko polako privodi karijeru kraju - i službeno se oprostio od nastupanja u UFC-u - s novom idejom pojavio se njegov stari menadžer Orsat Zovko, čovjek koji je osmislio nadimak Cro Cop. Vlasnik Orlando filma i Fight Channela ponudio mu je da mu organizira oproštajni meč u Zagrebu, a sve je krenulo tako dobro da je Mirko odustao od opraštanja. Nanizao je tri pobjede u kikboksingu pa je Zovko došao na ideju da iskoristi muke novog K-1 i da Grand Prix održi u Zagrebu. Nakon višemjesečne zakulisne borbe novi vlasnik K-1 organizacije Mike Kim je to prihvatio i Mirko je dobio priliku da se pred svojom publikom bori za pojas koji mu je bio dječački san.
Sad ću imati više ponuda...
Pokazalo se da je taj 15. ožujka 2013. još jedan poseban dan u životu najvećega hrvatskog gladijatora. Nakon što je u prvoj borbi kalkulirao sa snagom i jedva prošao Amerikanca Millera, do kraja turnira Cro Copa više nitko nije mogao zaustaviti. Imao je i sreće jer je Badr Hari otpao zbog ozljede, no taj mu je dan baš sve išlo. Odličnog Pavela Žuravljova pobijedio je savršenom taktikom, s tri udarca nogom u jetru, što je prepolovilo snagu opasnog Ukrajinca. U finalu protiv Londta, dva tjedna prije Uskrsa, uskrsnuo je njegov lijevi high-kick u glavu i taj se nokdaun na koncu pokazao presudnim za ishod finala.
- Moram priznati da sam na zagrijavanju teško i polako izvodio high-kick u strahu da se ne ozlijedim, no u borbi sam ga potegnuo svom silinom, očito pod utjecajem adrenalina i uzbuđenja - rekao je Mirko.
Vidajući rane, a bilo ih je i ovaj put, Mirko je proteklih dana razmišljao treba li sada prestati ili nastaviti.
- Sada ću imati više ponuda nego ikada i to za velik novac, no nije sve u novcu. Moj sin Ivan rekao mi je u suzama da bi volio da sada prestanem.
I doista, osvajanje toliko željenog K-1 pojasa u 39. godini čini se kao pravi trenutak za oproštaj. No, Cro Cop mora pobijediti borca u sebi, spartanca, koji ne može bez teških treninga i uzbuđenja borbi, koji ne zna što će sa sobom ako to sve nestane...
