Španjolski birači na izvanrednim izborima u lipnju ostali su podijeljeni poput hrvatskih i veliki su izgledi da će Španjolci za Božić na treće izbore u 12 mjeseci. Na ljevici Španjolska ima dvije već podjednako jake stranke, tradicionalne socijaliste i novokomponirani Unidos Podemos, koji je dobio samo šest mandata manje od socijalista. Oni zajedno ne mogu jer socijalisti odbijaju suradnju s lijevim konkurentima, ponajprije zbog još jednog važnog faktora španjolske politike, separatističkih želja Katalonaca.
Socijalisti o tome ne žele ni čuti, dok u Podemosu imaju više razumijevanja za osjećaje Barcelone. No, kad bi se dvije lijeve stranke i dogovorile, nemaju same većinu, trebala bi im podrška, zanimljivo, neke od malih stranaka, dviju katalonskih koje imaju 17 mjesta te dviju baskijskih sa sedam mjesta u parlamentu. Na desnici je tek nešto više suglasja, dogovor između narodnjaka i građana nedavno je ipak postignut i Mariano Rajoy je mandatar te nove koalicije.
Rajoy, šef Narodne stranke (Partido Popular, PP) koji je na čelu španjolske vlade već petu godinu, novim izborima ucjenjuje šefa socijalista Pedra Sancheza. Naime, na zasjedanju parlamenta koje će biti 30. kolovoza u prvom glasovanju nužna je apsolutna većina, dakle 176 od ukupno 350 zastupnika, što Rajoy nema ni uz pomoć saveznika iz stranke Ciudadanos.
No u drugom glasovanju, nakon 48 sati, vlada se može formirati i običnom većinom, pod uvjetom da socijalisti to dopuste tako što ne bi bili na glasovanju i ne bi glasali protiv. No Sanchez je taj Rajoyev prijedlog već odbio pa kaže kako, čak i ako Rajoyeva vlada dobije povjerenje, socijalisti neće podržati njezin proračun.
Odbio je već i prijedlog koji mu je stigao s lijeva, od mlade nade europske ljevice Pabla Iglesiasa, vođe Podemosa, koji predlaže zajedničku vladu etabliranih socijalista i nove snage ljevice. Zašto Sanchez ne želi ni na koji način dati svoj prilog formiranju nove vlade Mariana Rajoya? Dva su ključna razloga, prvi je niz optužbi za korupciju vladajućih narodnjaka, a drugi ekonomska politika rezanja i stezanja.
Dok je Sanchez uporan u odbijanju Rajoya, glasači su mu unatoč skandalima dali nešto više glasova nego na izborima 20. prosinca 2015. Tada je za Narodnu stranku glasovalo 28,8 posto birača, a 26. lipnja 2016. dobio je 33 posto podrške. No daleko je to od stare slave 2011. godine, kad je Rajoy hametice porazio do tada vladajuće socijaliste i dobio apsolutnu većinu, 186 mjesta, u parlamentu. Tada je socijaliste s vlasti nakon osam godina otjerala kriza, koja je Španjolsku jako udarila.
Sve zajedno prilično podsjeća na situaciju u Hrvatskoj, birači se okreću od starih stranaka i traže nove, no ni one ne dobivaju dovoljno podrške, a i ne nude sasvim osmišljene i suvisle odgovore na zahtjevna pitanja modernih politika.
U Španjolskoj je barem jasno jesu li nove opcije lijeve ili desne orijentacije, za razliku od našeg Mosta ili Živog zida, no ni to ne pomaže. Birači nisu nagradili Podemos, stranku koju su prije dvije godine osmislili politolozi, iako je Iglesias okupio i manje lijeve stranke. No uoči izbora Iglesias je naglo postao žestoki nacionalist, busajući se svojim domoljubljem, i na kraju ipak nije preuzeo vodeću ulogu na ljevici. Možda poučno i za hrvatsku ljevicu?
>> Španjolci idu na treće izbore
Isto ce biti i u HR izbori odma jos vec do bozica opet