Jedna od pet priča povezanih uz budućnost korištenja
Sunčeveenergije, koje snimamo za dokumentarnu seriju
Znanstveno-obrazovnog
programa Hrvatske televizije radnog naziva “Moć
sunca” (definitivno moramo smisliti neki poetičniji naziv),
dovela nas je na jug Australije, u grad Adelaide. Tko smo to mi? Pa,
režiser Mislav Hudoletnjak, snimatelj Dragan Ruljančić i ton-majstor
Mladen Šiklić.
A tko su to “oni”? Pa, nekoliko stotina entuzijasta
– neki su studenti s raznih sveučilišta, a neki su
samostalni timovi čijim je članovima glavni hobi u životu graditi
solarne automobile i putovati po svijetu natječući se sa sličnim
“freakovima”. Svi su se oni okupili na
najrespektabilnijem i najstarijem od tih natjecanja –
Panasonic World Sollar Challenge – koje se svakih nekoliko
godina već točno dva desetljeća održava u Australiji.
Koncept Solar Challengea je jednostavan jer ima samo tri pravila
– bilo je potrebno izraditi solarni automobil koji će od
Darwina na sjeveru kontinenta u najkraćem mogućem roku stići do
Adelaidea na jugu (oko tri tisuće kilometara) poštujući tri
zakona: vozilo se smije pokretati samo izravnom Sunčevom
svjetlošću; cijelo mora stati u kutije dužine pet metara,
širine 1,8 metara i maksimalne visine 1,6 metara, tj. ne
smiju imati površinu veću od šest kvadrata; vozi
se samo točno od osam sati ujutro do pet popodne, a potom vozila moraju
zastati tamo gdje su se našla, a timovi (vozač i pratnja)
moraju napraviti logor u pustinji, na mjestu gdje su se
našli u tom trenutku.
Prvi prijelaz kontinenta
Ukupno trideset i šest vozila krenulo je iz Darwina 21.
listopada, a u Adelaide su stizali od petka, 26. listopada, do
nedjelje, a tijekom ta tri dana sva vozila bila su izložena na Victoria
Squareu u središtu grada. A sve je počelo s idejom Hansa
Thostrupa da prođe Australiju isključivo na Sunčev pogon.
Timovi entuzijasta izrađuju svoje automobile kojima moraju
u najkraćem roku prijeći tri tisuće kilometara (od Darwina do
Adelaidea), a smiju koristiti isključivo Sunce i solarnu
energiju
Nazvao je uspješnog australskog vozača Formule 3 i inženjera
Larryja Perkinsa, kojem se ideja dopala, i s kojim je konstruirao
solarni automobil. Njih dvojica su 1981. zaista i učinili taj povijesni
pothvat u prvom automobilu na solarni pogon koji se zvao
“Quiet Achiever”. 4052 km između Sydneya i Pertha
svladali su za 20 dana.
Ova besplatna vožnja bila je deset dana brža od prvog takvog prijelaza
Australije automobilom na naftu. Bio je to prvi prijelaz cijelog
kontinenta na sunce i potaknuo je mnoge entuzijaste da se prime posla.
Rezultat je bio prvi World Solar Challenge organiziran 1987. sa 23
fantastična automobila, među kojima je pobijedio “GM
Sunraycer”, kopija “Quiet Achievera”,
prešavši 3010 km prosječnom brzinom od 67km/h.
Scena je postavljena za brojne slične utrke, kojih danas svake godine
ima nekoliko u svijetu, no australski World Solar Challenge i dalje je
najugledniji i najslavniji.
Brzine, taktika,
štednja
Brzine koje suvremeni solarni automobili postižu davno su prestale biti
skromne. Bez problema će pojuriti i do 130 kilometara na sat, no
tijekom utrke moraju se, kao i sva konvencionalna vozila na cestama,
pridržavati propisanih ograničenja brzine. A i pokazalo se da nije
uvijek najmudrija taktika juriti što je brže moguće.
Ključ uspjeha je ostvariti najoptimalniju dnevnu prosječnu brzinu koja
će trošiti najmanje energije jer jedina opskrba
“gorivom” pada s neba na samo šest
kvadrata solarnih kolektora (koliko vozila smiju biti prostrana). Stoga
momčadi prije svake faze puta procjenjuju koliko će dan biti sunčan te
tim podacima prilagođavaju taktiku. Ako pola puta vozite brzinom od 50
km/h, a pola brzinom od 100 km/h, prosječna brzina bit će 75 km/h, ali
će potrošnja struje, zbog otpora zraka koji se progresivno
povećava s brzinom, biti mnogo veća.
Koliko momčadi paze na svaki djelić energije, vidjeli smo dok smo
snimali posadu koja je u pet sati popodne stala uz cestu oko dvjesto
kilometara od Adelaidea. Skinuli su gornju plohu automobila s
kolektorima i okrenuli je okomito prema zalazećem suncu kako bi
uhvatili što je više energije moguće za
sutrašnji dan. Snimatelj Dragan je, kružeći kamerom oko
vozila, na trenutak svojom sjenom zaklonio mali kut solarne ploče, na
što je svih sedam-osam prisutnih članova tima skočilo kao da
ih je netko ubo uz povike da se pomakne.
Nema što, štedljivi momci! Ali
isplatilo im se. Bila je to veteranska domaća momčad “Aurora
Vehicle Association” iz Melbournea koja je osvojila treće
mjesto. Prvo mjesto pripalo je “Nuon Solar Teamu”
iz Nizozemske, čije je vozilo Nuna4 rutu od 2999 km prešlo
za točno 33 sata, prosječnom brzinom od 90,87 km. U tišini i
bez kapi goriva.
POGLED S RUBA ZNANOSTI Naš suradnik na World Solar Challengeu, tradicionalnom natjecanju solarnih automobila u Adelaideu
