Svenarodna rasprava o izbornom sustavu – u kojoj sudjeluje širok krug vrlo različitih društvenih aktera: od politologa, ustavnih pravnika i matematičara do akademskih stručnjaka za Danteov “Pakao”, sindikalnih oligarha i slučajnih gradskih prolaznika – puna je neobičnih i potencijalno korisnih zamisli, ali i zdravorazumskog pametarenja i blesavih prijedloga.
Možda se sve to najjasnije očitovalo u mišljenjima o smislu, opravdanosti i visini zakonskoga izbornog praga u našima razmjernim izborima.
Glasovanje razumom ili srcem
U psefologiji, znanosti o izborima, dugo se raspravlja o tome kako izborni sustavi utječu na ponašanje aktera izbora. Budući da je nedvojbeno utvrđeno da formalna izborna pravila bitno utječu na ponašanje dvaju glavnih aktera izbora, birača i političkih stranaka, promjenom pravila mijenja se i njihovo ponašanje. A to znači da birači neće jednako glasovati u različitima izbornim sustavima i pod različitima izbornim pravilima. Poznato je da u izborima relativnom većinom u izbornim jedinicama u kojima pobjeđuje samo jedan kandidat koji dobije najviše glasova, u sustavu u kojemu “pobjednik uzima sve”, mnogo birača odustaje od glasovanja za kandidate “treće stranke”, premda im je ona programski, svjetonazorski ili ideološki najbliža.
Iz iskustva, uvida u stvarne odnose moći među strankama i predizbornih ispitivanja javnog mnijenja birači znaju da oni nemaju izgleda pobijediti kandidate dviju najvećih stranaka. Ako, primjerice, sve ukazuje na to da kandidat “treće stranke” može dobiti najviše deset posto, a kandidati dviju velikih stranaka od 30 do 40 posto glasova, onda će birači u tome izbornom okrugu obično postupiti racionalno i glasovati za jednoga od kandidata dviju velikih stranaka koji ima stvarne izglede da pobijedi.
Kaže se da birači tada slušaju razum, a ne srce. Stručno se to naziva racionalnim, strateškim, taktičkim ili sofisticiranim glasovanjem, a moralni puristi žigošu ga kao neiskreno i nepošteno ponašanje u politici. No ako neka stranka dobiva desetak posto glasova u razmjernome izbornom sustavu, njezine će pristaše glasovati za nju zato što znaju da glasove neće baciti uludo i da će njihova stranka sigurno ući u parlament. Glasovat će prema svome srcu i biti zadovoljniji nego da su bili prisiljeni birati manje od dva zla.
“Birali smo manje od dva zla” – upravo tim riječima birači u mnogim zemljama opisuju svoje glasovanje u većinskim izborima. Brojni britanski birači tako opisuju svoju odluku da glasuju za kandidate Konzervativne ili Laburističke stranke koje im nisu previše prirasle srcu kao, primjerice, liberali. Tako njemački birači nerijetko opisuju svoju odluku da u većinskom dijelu izbora glasuju za kandidate Kršćansko-demokratske unije ili Socijaldemokratske stranke, premda su im bliži liberali ili Zeleni. Tako francuski birači objašnjavaju odluku da glasuju za kandidate degolista ili socijalista, premda su im bliži lepenovci ili komunisti.
I unutar razmjernih sustava mnogo je institucionalnih konfiguracija u kojima birači glasuju razumom, a ne srcem. Jednu od tih konfiguracija stvara upravo zakonski izborni prag. Istraživanja u mnogim zemljama pokazala su da birači itekako vode računa o tome može li stranka koju preferiraju prijeći izborni prag. Recimo da neka mala stranka opetovano, u nekoliko uzastopnih izbornih ciklusa, dobiva oko dva posto glasova. Ako je izborni prag pet posto, velik broj potencijalnih birača te stranke neće glasovati za nju jer ne žele da im glas “propadne” pa će ga dati nekoj jačoj stranci koja je njihov drugi najbolji izbor. Pritom se ne smije smetnuti s uma da je mogućnost biranja uspješnih političkih opcija u razmjernim izborima znatno šira nego u većinskim izborima te birači ne moraju glasovati samo za jednu od dviju najvećih stranaka. Ako je prag tri posto, neće svi potencijalni birači riskirati i dati glas toj stranci, ali će neki ipak riskirati, glasovati za nju i pomoći joj da uđe u parlament. Ako je prag jedan posto, vjerojatno će svi potencijalni birači glasovati za tu stranku procijenivši da će sigurno ući u parlament. Ukratko, promjena visine zakonskoga izbornog praga neposredno utječe na ponašanje birača na izborima, pa je metodološki nedopustivo pretpostavljati da će oni jednako glasovati neovisno o tome bio taj prag pet, tri ili jedan posto. Mehanički preslikavati obrazac pojedinačnoga i kolektivnog ponašanja na izborima iz jednoga političko-institucionalnog sklopa u drugi izraz je elementarne metodološke, teorijske, ali i političke nepismenosti.
Primijeni li se taj obrazac ponašanja na birače deset malih stranaka, po jedne u svakoj od naših deset izbornih jedinica, jasno je da visina izbornog praga može snažno utjecati na broj stranaka u parlamentu, stupanj njegove fragmentiranosti te na način sastavljanja i trajnost vlade. Kako su male stranke nerijetko i radikalne sektaške organizacije koje se svrstavaju na krajnji desni i lijevi pol ideološkog spektra, snižavanje izbornog praga utječe i na povećanje stupnja ideološke polariziranosti parlamenta i njegove nestabilnosti, na ideološki profil vlada koje se formiraju te, u konačnici, na prevlast konfliktnog obrasca politike i u parlamentu i izvan njega. Zagonetno je stoga kako su priučeni matematičari koji su proteklih mjeseci zbrajali i oduzimali potencijalni broj stranaka u Hrvatskom saboru zaključili da snižavanje zakonskoga izbornog praga neće povećati broj stranaka u njemu i utjecati na njegov profil i rad. Štoviše, ustanovili su i novo psefološko pravilo: što je zakonski prag niži, manji je broj stranaka u parlamentu! A ta je računica zbilja vrijedna pozornosti.
U “narodnoj matematici” ne samo da se ne vodi računa o utjecaju izbornih pravila na ponašanje birača, nego se zanemaruje i utjecaj takozvanih prisilnih i neprisilnih kontekstualnih čimbenika na učinke izbornih sustava i rezultate izbora. To zorno pokazuju, među ostalim, i brojni prijevremeni lokalni izbori proteklih mjeseci. Tvorci lokalnoga izbornog zakonodavstva jako su podcijenili mogućnost da će građani dijeliti svoju političku lojalnost na izborima lokalnih i regionalnih parlamenata, s jedne, i župana, gradonačelnika i načelnika općina, s druge strane.
Podjelom lojalnosti nastaje takozvana podijeljena vlast – konfiguracija odnosa u kojoj jedna politička opcija drži izvršnu, a druga zakonodavnu vlast. Župani, gradonačelnici i načelnici nerijetko pripadaju jednoj stranci ili su na vlast došli kao neovisni kandidati, a većinu u županijskima i gradskim skupštinama te u gradskima i općinskim vijećima ima druga stranka ili koalicija stranaka. U takvim uvjetima često nema mnogo volje da se surađuje. Strukturno uvjetovana napetost prerasta u političke sukobe koji se moraju rješavati na prijevremenim izborima zakonodavne, izvršne ili obje grane lokalne vlasti.
Od lokalnih izbora u proljeće prošle godine do sada, dakle u malo više od godinu dana, održani su prijevremeni izbori za lokalne parlamente, lokalnu izvršnu vlast ili za obje institucije u tridesetak lokalnih zajednica: u općinama Tovarnik, Koprivnički Ivanec, Čeminec, Preseka, Sunja, Netretić, Bibinj, Lovinac, Čavli, Tuhelj, Zadvarje, Karlobag, Sopje, Ivanska, Kneževi Vinogradi, Podturen i dr.; u gradovima Slunju, Đurđevcu, Kutjevu, Glini, Vukovaru, a prijete i prijevremeni izbori u Dubrovniku, Zagrebu i drugdje. U Sisačko-moslavačkoj županiji izbori su održani zbog ostavke županice, ali postojeći model vlasti ne dopušta da novog župana izabere većina gradskih vijećnika nego to moraju učiniti građani na prijevremenim izborima. A oni su bili praćeni posebno glasnima medijskim jadikovkama zbog uludog trošenja novca poreznih obveznika u “jednoj od naših najsiromašnijih županija”.
I izbore u Vukovaru pratilo je zdvajanje nad neodgovornim trošenjem proračunskog novca “grada s posebnim pijetetom” u kojemu se tisuće građana prehranjuju u socijalnoj samoposluzi. I većina spomenutih općina preživljava zahvaljujući državnoj potpori. Jadikuju najglasnije oni koji su se svojedobno zdušno, ali uvelike neosviješteno zauzimali za postojeći model izbora i vlasti u lokalnim zajednicama.
Odbojnost prema politici
Nadalje, kada su se uvodili izravni izbori župana, gradonačelnika i načelnika općina, uglas se tvrdilo da će oni silno povećati sudjelovanje građana na izborima. Štoviše, bio je to glavni argument koji se navodio u prilog njima. Građani vole glasovati za “ljude s imenom i prezimenom” pa ako to mogu učiniti, nagrnut će na birališta. A što je istina? Na politički najusijanijima prijevremenim izborima ove godine – usijanima i zbog postojanoga i uništavajućeg njegovanja ratnih trauma umjesto gradnje inkluzivne kulture sjećanja - onima za gradonačelnika Vukovara, u prvom je krugu glasovalo 50,8 posto, a u drugome 52,3 posto građana.
Još je gore stanje bilo na, također, prilično politički i moralno usijanim izborima novog župana Sisačko-moslavačke županije: u prvom je krugu izbora glasovalo samo 27,8 posto, a u drugom krugu 34,5 posto birača. Nadalje, ni na jednima od tih dvaju izbora ništa nije bilo ni od toliko zazivane departizacije i personalizacije izbora: i u Vukovaru i u Sisačko-moslavačkoj županiji za vlast su se “tukli” kandidati HDZ-a i SDP-a. Ni nekritički glorificirano preferencijsko glasovanje nije se pokazalo kao poseban mamac biračima da izađu na dva ciklusa izbora za Europski parlament.
Premda su mogli zaokružiti “ljude s imenom i prezimenom”, doma je ostalo više od dvije trećine birača. Sve su to dokazi da se u dizajniranju političkih institucija, pa tako i izbornog sustava, u obzir mora uzeti kontekst u kojima one djeluju: povijesna tradicija, društvena struktura, napose društveni rascjepi i obrasci polarizacije biračkog tijela, stranačka scena, napose broj i profil stranaka koje sudjeluju na izborima, politička kultura, napose nedostatak demokratske tradicije, sklonost političkih aktera populizmu, klijentelizmu i korupciji, skladnost s drugim institucionalnim aranžmanima kako se njihovi poželjni politički učinci ne bi međusobno potirali, ekonomsko i socijalno stanje, kao i psihološko ozračje u zemlji u kojemu prevladava odbojnost prema politici svake vrste.
>>Podolnjak odgovara Kasapović: Tko od nas dvoje zapravo potkopava demokraciju?
Kojekakvi socijalistički stručnjaci straše narod da zadržali oligarhije na vlasti. Zašto nema konflikata u zemljama članicama EU koje imaju niži izborni prag od nas a u većini članica on iznosi od 2 do 4 %