Subota 16. rujna
Provokatori oni koji izdaju ili oni koji pale Novosti?
Nije svaka vatra premijeru Andreju Plenkoviću atraktivna kao ona katastrofalna nadomak Splitu. Tako mu nije draga ni provokatorska vatra u kojoj je na prosvjedu izgorio tjednik srpske nacionalne manjine Novosti.
Te se na sjednici Vlade hvali kako je protiv provokatora “policija... podnijela kaznenu prijavu” i prijeti – “takvu vrstu ponašanja nećemo tolerirati”. Plenković – policajac, Plenković – Jure Bilić, Plenković – Aleksandar Ranković... Ali mu nisu provokatori autori Novosti sa svojim protuhrvatskim, pročetničkim, velikosrpskim stajalištima i tekstovima koje kao izdavač potpisuje njegov koalicijski partner Milorad Pupovac! Evo, na primjer, što o Oluji i Tuđmanu pišu i govore ti autori – “pobjeda utoliko veličanstvenija što je zločin gnusniji”, Oluju je kreirala “prljava politika” s “govnarom” Tuđmanom na čelu, posljedice su “sedamsto ubijenih staraca, dvadeset tisuća spaljenih kuća, dvjesto tisuća prognanih”, Oluja je “moralni debakl obavijen aurom svetosti”, proslave obljetnice te akcije “prilike su da se uvjerimo kako se kultura mržnje ugnijezdila u formi državnog projekta”. Možete li vjerovati da tu pročetničku i velikosrpsku propagandu, taj palež blistave hrvatske pobjede i herojstva, plaćaju hrvatski porezni obveznici, te da je osoba koja vodi Hrvatsku s tom propagandom u političkom savezu! Sramota nad sramotama!
Nedjelja 17. rujna
Kamenjarsko ‘ja’ opet nagrđuje središte Zagreba
To je nemoguće u Imotskom, ljupkom gradiću u Dalmatinskoj zagori, u kojem je, kažu neki, glavna ulica ljepotom ravna dubrovačkom Stradunu, i iz čije sam se okolice, iz sela Zmijavaca, vratio nakon dugog izbivanja iz glavnoga grada. Nemoguće je, dakle, da netko u središtu Imotskoga – jer bi ga bacili u Crveno jezero – dopusti “ciganski” sajam, na kojem bi se koješta prodavalo (slanina, sir, voće, povrće, kućne izrađevine, starudija...), a i blagovalo. A upravo sam to zatekao u Zagrebu, i to u neviđenom neredu, u kojem je bilo i žderanja za stolovima. Baš kad sam prolazio kraj tih stolova, do jednoga se dokotrljala jabuka, koju je onda netko štutnuo, a netko opet nekoliko metara dalje dočekao, pa je uz primitivni smijeh počelo loptanje. Sve je to, naravno, nedjelo kamenjarskog “ja”, “ja”, “ja” gradonačelnika Milana Bandića. Svojedobno je TV snimio kako “ja” na jednoj sportskoj priredbi kopa nos i na vrhu prsta pregledava dragocjenost koju je iskopao, i onda ju je čvoknuo i dobacio do povijesnog Trga bana Josipa Jelačića. Protiv pretvaranja središta grada u sajmeno ruglo prosvjedovali su arhitekti, urbanisti, mediji, građani, intelektualci..., ali zalud. Samo je pitanje vremena kad će netko snimiti kako iza nekog stupa na Trgu gradonačelnik nakon pišanja treska onu stvar.
Ponedjeljak 18. rujna
A što je drugo ratnik Lošo mogao reći agresivcima?
Uvijek je tako, zločinci ustaše ljevičarima su fašisti, zločinci komunisti su antifašisti, Jasenovac im je masovno gubilište nevinih, Bleiburg pokolj onih koji “nisu nevini samo im krivnja nije dokazana”, partizansko-komunistička obilježja i proslave su im normalni, ustaški jezivi, da tko gdje slavi Pavelića kao oni u Kumrovcu Tita, tresla bi se cijela Europa i okolica... A tako je i u “sitnicama” – admiral Lošo, smijenjeni savjetnik iz predsjedničina Vijeća za domovinsku sigurnost, poslije slovenske prijetnje vojskom izjavio je kako je “naša vojska za dva dana u Ljubljani” (a kako će drukčije agresivcima ratnik uzvratiti!?). Samozvani ljevičarski glasnogovornik Ivo Josipović napisao je na Twitteru: “Kakav savjetnik, takva politika, kakva politika, takvi rezultati...”, a poduprli su ga Aleksandra Kolarić i Siniša Glavašević iz SDP-a.
Sjećaju li se oni Josipovićeva savjetnika Pilsela koji je sve novinare koji su negativno pisali o Josipoviću nazivao idiotima, kurvinim sinovima i kopiladi? Sjećaju li se drugog savjetnika, Dejana Jovića, koji je srbovao i prije Pantovčaka, a onda je ipak smijenjen jer je podmetnuo velikosrpsku minu pod hrvatski referendum o neovisnosti. Ne sjećaju se, naravno, jer Pilsel, Jović i Josipović... su antifašisti, a “kurvini sinovi” su Bleiburg.
Utorak 19. rujna
Don Mili ‘ponos’ Crkvi kao Mesić državi
Don Mili Plenković na Facebooku je napisao: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.” O mrtvima sve najbolje, kaže latinska poslovica, a kršćani znaju da im može suditi samo Bog. U Plenkovićevoj župi kao i svakoj drugoj bilo je onih koje je smatrao opakim i nemoralnim, nije im valjda na pogrebu govorio kako ga je obradovala njihova smrt!? Prvo što pravom svećeniku pada na pamet kad čuje da je netko umro, tko god bio, jest molitva za njegovu dušu. Goldsteina je nazvao “mrziteljem Hrvatske” te mu je uzvratio potpuno suprotno Kristovu učenju – mržnjom. Ako je Crkvi do moralnog ugleda, on više svećenik ne bi smio biti. Ali kad je riječ o javnom štovanju mrtvih, jedan dužnosnik također nije zaslužio da bude ono što je bio – predsjednik države. Pogađate, riječ je o Stjepanu Mesiću koji je na početku svoga prvoga mandata stranom novinaru ispričao vic o Tuđmanu i Mesiću koji glasi: “Jedan je u zemlji, a jedan ne smije iz zemlje”. I to je radovanje nečijoj smrti, neukus, vrijeđanje, izjednačavanje Tuđmana sa zločincem. Koji ponos za Crkvu što ima takva svećenika, i za državu što je imala takva predsjednika!
Srijeda 20. rujna
Razlikovanje države od naroda Bobana i Beljaka
“Hrvatska je bila moj san, Jugoslavija je također bila moja momčad – mi smo se protivili režimu, a ne Srbima”. Samo se zadrti Hrvatine ne bi složili s ovim stavom Zvonimira Bobana, a među njima vjerojatno i neki od onih koji su gledali utakmice jugoslavenske nogometne reprezentacije i za nju navijali. “Mi smo se protivili režimu, a ne Srbima” – vrlo slično razlikovanje države od naroda izrazio je ovih dana i jedan, i to više lijevi nego desni hrvatski političar – Krešo Beljak. Rekao bih – napokon! “Naravno da stvari nisu bile crno-bijele, većina ustaša nije imala veze s fašizmom nego su bili hrvatski domoljubi, ali cjelokupni režim bio je zločinački i silom nametnut”, rekao je predsjednik HSS-a. Usput da kažemo, nogometnu reprezentaciju NDH priznala je Fifa, pod čijim je znakom odigrano dvadesetak međunarodnih utakmica. Kad bi se u današnjoj Hrvatskoj priznala istina da ni Titova Jugoslavija ni Pavelićeva NDH nisu bile crno-bijele, da, kako sam nedavno napisao, nisu svi partizani bili Bleiburg niti svi ustaše Jasenovac, pomirba bi se dogodila po kriterijima činjenica, a ne političkih projekata i diktata.
Četvrtak 21. rujna
Nobelovu nagradu mogli bi dati i Carli del Ponte
Medije zapanjuje dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, čelnica jedne države, Mijanmara, iz koje je, iz osvete, protjerano 410.000 muslimana Rohindža. Nakon duge šutnje Kyi je cinično izjavila: “Zabrinuti smo činjenicom da su brojni muslimani otišli u Bangladeš. Moramo provjeriti zašto se taj egzodus događa.” Ali nije jedina koja je kompromitirala instituciju Nobelove nagrade, koja je dodijelila priznanja za mir zločincima (Begin i Sadat), državnicima čije su zemlje, dok su nagrađivani, vodile ratove (Obama), ili stratezima američkog svjetskog terora (Kissinger)... Ta institucija jednako je nepravedna kao i mnoge druge institucije takozvane međunarodne zajednice, kao što su Ujedinjeni narodi u kojima odlučuju države koje bez ikakva međunrodnog legaliteta i legitimiteta napadaju i okupiraju druge zemlje, krivotvoreći povode za te agresije, kao što su Amerika i Britanija okupirale Irak. Posebna je priča Haaški sud, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, čije tužiteljstvo na čelu s Carlom del Ponte nije podnijelo ni jednu optužnicu protiv zločinaca iz vrha JNA zbog agresije na Hrvatsku. Pa bi i Carla del Ponte mogla dobiti Nobelovu nagradu.
Petak 22. rujna
Plač za Novokmetom koji je smijenio 40 ljudi
S prilično suza u očima ljevičarski mediji prate mogući odlazak s Hrvatske televizije voditelja i urednika Domagoja Novokmeta, koji je bio “jedno od zaštitnih lica HRT-a”. A neki čak prešućuju što je učinio kad mu je ime odjeknulo u javnosti – izabran za v.d. ravnatelja 2012. poslužio je novoj ljevičarskoj vlasti kao “krvnik” koji je u samo nekoliko dana pomeo 40 ljudi s ravnateljskih, uredničkih i voditeljskih mjesta. Ponovio je tako i nadmašio brutalnost s kojom su očišćeni mediji poslije Hrvatskog proljeća 1972. Međutim, to je uglavnom zaboravljeno, gdješto je ponetko podsjetio na toga glavosječu pa je bilo “normalno” što je i nakon posljednjih promjena u Banskim dvorima i promjena na čelu HRT-a vodio jednu od najzapaženijih emisija, “Otvoreno”, smjenjujući se s Mislavom Togonalom. Mnogo je manje pozornosti (osim ljevičarskog trijumfalizma) izazvalo ukidanje emisije “Iza zavjese” Tihomira Dujmovića, kojemu je prije toga ukinuta i kolumna u “Slobodnoj Dalmaciji”. Kažu da je u prvom slučaju radio telefon na relaciji Plenković - Bačić, a u drugom Plenković - Hanžeković. SDP “svoje” ljude postavlja, HDZ na čelu s Kardeljevim i Marxovim učenikom “svoje” miče.
