Sve što mi Hrvati želimo je demokracija – naslov je komentara objavljenog na stranicama New York Timesa 30. lipnja 1990. godine. Potpis autora komentara: “by Franjo Tuđman”. U arhivi New York Timesa može se pronaći i prethodnih članaka koji spominju Tuđmana. Primjerice, 22. travnja 1990. u tekstu o prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, ili 5. svibnja u izvještaju u kojem novinar Chuck Sudetic intervjuira Tuđmana koji govori: “Želimo graditi (budućnost, op. a.) na legitimnom pravu Hrvata na vlastitu suverenu državu.” S obzirom na to da novinar spominje da jugoslavenski komunisti pokušavaju portretirati hrvatske nacionaliste, okupljene oko HDZ-a, kao političke potomke fašista, Tuđman još dodaje:
“Ne želimo ponovno stvoriti ustašku nezavisnu državu. Ne želimo imati veze s profašističkom tradicijom. Izgrađujemo antiustaški pokret.” To je 4. stranica NYT-a 5. svibnja, dan uoči drugog kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Ali u ovoj kolumni od 30. lipnja, mjesec dana nakon konstituiranja Sabora u kojem je HDZ imao apsolutnu većinu, Tuđman u autorskom tekstu objašnjava američkoj (i globalnoj) javnosti kako su se “prošlog mjeseca Hrvati, izmučeni i umorni od komunističkog ugnjetavanja, pridružili narodima istočne Europe u okretanju od komunizma prema demokratskoj budućnosti”.
Očajnički trik
“Zacrtali smo si cilj da hrvatsko društvo, kao i Sjedinjene Države, bude temeljeno na političkoj i ekonomskoj slobodi, poštivanju ljudskih prava, zaštiti osobnih sloboda, neovisnom sudstvu i vladi koja je zaista ‘iz naroda, od naroda, i za narod’”, piše Tuđman, koristeći Amerikancima bliske i potpuno razumljive formulacije (“of the people, by the people, and for the people”). Pa nastavlja: “Međutim, ima i onih, pa čak i u Americi, koji strahuju od bilo kakvog oblik a hrvatske demo- kracije. To jačanje nacionalnog identiteta i vlasti vodi, kažu neki, u raspad Jugoslavije, u građanski rat, ili u oboje. Takvi su strahovi neopravdani. Sloboda i samoodređenje nisu prijetnja stabilnosti, nego su to represija i tiranija. Neprihvaćanje tranzicije Hrvatske u demokraciju pod izlikom očuvanja regionalne stabilnosti samo bi odgodilo neizbježno i pojačalo rizik regionalnog kaosa i nasilja u nekom trenutku u budućnosti. Demokratizacija Hrvatske neće dovesti ni do raspada Jugoslavije ni do građanskog rata.
Takve prijetnje samo su posljednji očajnički trik centralne komunističke vlade u Beogradu koja želi neutralnost Zapada po pitanju demokratizacije Hrvatske”, piše Tuđman 30. lipnja 1990. za NYT. “Ako Beograd ne prouzroči građanski rat vojnom intervencijom, građanskog rata neće biti. (…) Okončanje komunističke vladavine Hrvatskom neće rezultirati krvoprolićem, kako tvrdi beogradska propaganda.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Neće biti čistki usmjerenih protiv Srba niti odmazde protiv komunističkih dužnosnika i njihovih obitelji”, izričito tvrdi prvi hrvatski predsjednik. I završava kolumnu jednom osobnom pričom, koju je tu u New York Timesu prvi put javno podijelio, premda će se puno kasnije (2011.) ona javno saznati i objavom knjige “Osobni dnevnik Franje Tuđmana”. “Ja dobro poznajem poriv za osvetom. Prije tri godine, kad sam imao 65 i nakon što su me komunisti dvaput slali u zatvor, saznao sam imena komunističkih vojnika koji su hladnokrvno pucali i ubili moga oca i maćehu. Ti ljudi dan-danas žive u Republici Hrvatskoj. Dulje od četiri desetljeća vjerovao sam u laž da su moje roditelje ubili nacistički kolaboracionisti. Slične grozne priče uobičajene su u Hrvatskoj. HDZ i ja smo izabrani da okončamo takvu tiraniju. I unatoč 45 godine brutalne komunističke vladavine, i unatoč povezanosti mnogih ljudi s tim ugnjetavačima, prisežem da neću dopustiti nikakve odmazde u novoj demokratskoj Hrvatskoj.
‘Ja više ne žudim za osvetom’
Radit ću na izgradnji društva koje je živahno mjesto razmjene ideja i inicijativa, gdje je neslaganje i rasprava znak snage. Komunističkim vojnicima koji su ubili moje roditelje sudit će samo Bog. Ja više ne žudim za osvetom. Ubilačkom, nehumanom sustavu koji je ubio moje roditelje i desetke tisuća njima sličnih hrvatski su građani već presudili – na slobodnim i poštenim izborima. Taj je sustav smaknut”, zaključuje Franjo Tuđman na kraju kolumne objavljene 30. lipnja 1990. u New York Timesu. U arhivi ovih američkih novina, koje se često opisuju i kao “paper of record” jer bilježe povijest činjenično točnije i u zahvaćanju svjetskih tema opsežnije nego ijedne druge novine, našli smo i još jedan tekst koji je Tuđman pisao kao gost-komentator: 5. srpnja 1991. pod naslovom “Hrvatska i Slovenija neće biti zastrašene” tekst opisuje kako “komunistički tenkovi” kreću na Sloveniju i Hrvatsku “kao što su i na Mađarsku prije 35 godina”.
Na stranicama kolumni i komentara NYT-a bilo je, tijekom godina koje su uslijedile, i uredničkih komentara koji kritiziraju Tuđmana zbog politike prema Bosni i Hercegovini: “Hrvatska, nekoć percipirana kao žrtva srpske agresije, sada je sama postala zločinac” (8. srpnja 1992.). Na to nekoliko dana kasnije reagira Branko Salaj, hrvatski ministar informiranja, kroz pisma čitatelja: “Tekst pod naslovom ‘Hrvatska, krvnikov šegrt’ nije samo neciviliziran u svom izričaju nego i neutemeljen u činjenicama…” A urednički komentar NYT-a u studenom 1997. opisuje kao “Tuđmanovu tiradu” optužnicu i pritiske na udruge civilnog društva. Tekst počinje tezom da je Hrvatska postala prva država koja kriminalizira rad Soroseva instituta Otvoreno društvo. Svaka sličnost s aktualnim predsjednicima, rođenima u New Yorku i u ratu baš s New York Timesom, slučajna je.
Otac domovine dar nam je s neba, stvorio je čudo za kojim je vapio Hrvat gotovo tisuću godina, čudo u koje ni najoptimističniji nismo vjerovali da je moguće.