Moj kolega, Hrvat, živi u Firenci i druži se s jednim slikarom, Srbinom. Nacionalno-političke teme izbjegavaju, ali katkad iskrsnu, pa su tako bili u velikom talijanskom društvu, kad su domaćini shvatili da njih dvojica razgovaraju bez prevodioca. Hrvatski i srpski su isti jezik, pitali su, na što je Srbin spremno dobacio da jesu, ali da je hrvatski gay varijanta srpskog. Mom kolegi to nije bilo drago pa je odmah Talijanima ispričao vic o Ratku Mladiću kako se vozi beogradskim trolejbusom dok se još skrivao pred Haaškim sudom. Jedan je dečko zurio u njega i rekao mu da je pljunuti Ratko Mladić. Ali ja jesam Ratko Mladić, odgovorio je general. Nema šanse, rekao je dečko. A tko si ti, pitao ga je mladić? Ja sam Mujo iz Srebrenice, odgovorio je ovaj, na što je pak Mladić promptno reagirao: Nema šanse. Talijani su prasnuli u smijeh, a Srbin se malo durio, da bi na kraju mom kolegi rekao: OK, sad smo 1:1. Strašne su se stvari tu dogodile i još se događaju, ali smijeh bi tu pomogao. Nakon susreta Trumpa i Xi Jinpinga Amerikanci su objavili brdo fotografija, i na mnogima se kineski čelnik opušteno smijao, no kineske agencije te su slike cenzurirale: vođa nacije uvijek mora biti ozbiljan. Tako reagiraju traumatizirane nacije, a i kod nas je takav mentalitet. Objasnio ga je još A. G. Matoš prije više od stoljeća: onaj koji se smije, nije ozbiljan, dakle je nepouzdan. Naši su političari zato smrtno ozbiljni, pa je i Plenković utrošio mnogo vremena grmeći nakon splitskog incidenta, kad su maskirani muškarci prekinuli nastup dječjeg folklornog ansambla samo zato što su to neki Srbi. Ali stvar je smiješna, ako bolje promislite. Cijeli život slušate onu rečenicu iz drame "Hrvatski Faust", koju je autor Slobodan Šnajder posudio od svoje bake, a pogrešno je pripisana Miroslavu Krleži: Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture. A sada ćete ostatak života slušati o hrvatskom junaštvu i srpskoj kulturi!
Ali stvar je smiješna, ako bolje promislite. Cijeli život slušate onu rečenicu iz drame 'Hrvatski Faust', koju je autor Slobodan Šnajder posudio od svoje bake, a pogrešno je pripisana Miroslavu Krleži: Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture. A sada ćete ostatak života slušati o hrvatskom junaštvu i srpskoj kulturi
Komentara 2
Boris Beck opet zauzima onu udobnu, salonsku poziciju moralnog arbitra, gdje se iz sigurnosti kulturnih kolumni poentira na račun naroda koji je rat doista proživio, a ne promatrao iz književne udaljenosti. Njegova opsesivna potreba da izjednači odgovornost Hrvatske i Srbije nije izraz hrabrosti ni intelektualne neovisnosti, nego intelektualne lijenosti i političke komocije. Nije isto agresor i žrtva, nije isto obrana vlastitog doma i plansko razaranje tuđega. I dok se Hrvatska decenijama bori da dokumentira svoje rane i osigura barem minimum povijesne i pravne pravde, Beck i slični neumorno relativiziraju, kao da je precizno imenovanje odgovornosti opasnije od zaborava i nepravde. Takvo pisanje možda prolazi kao sofisticirani cinizam u urbanim krugovima, ali u stvarnom svijetu ono znači ignoriranje masakriranih civila, bolničkih ranjenika iz Vukovara i prognanih obitelji. Lako je propovijedati pomirenje kada zanemaruješ pravdu. A mir bez pravde nije pomirenje, nego kapitulacija nad istinom.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Mogao si ...biti pobjednik... Bilo je mjesta na prvoj crti... Ne možeš negativno napisati o Srbima da ne umočiš i Hrvate.. Mi smo pobjednici,heroji,junaci... Sa koliko pušaka i metaka smo krenuli...znadeš dobro Borise... Što ti smeta časna pobjeda sa krunicom oko vrata???