Naslovnica Vijesti Hrvatska

Rat za referendum – kako je rad do 67. podijelio Hrvatsku

Sindikati se precijenili: mladima je svejedno, stariji u strahu za svoje mirovine, javni sektor želi raditi dulje
08. svibnja 2019. u 11:40 86 komentara 7466 prikaza
Zagreb: Na Europskom trgu održan prosvjed protiv mirovinske reforme
Foto: Filip Kos/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Jesu li hrvatski građani zadovoljni mirovinskim zakonom i žele li raditi do 67. godine? Sudeći po broju skupljenih potpisa, odgovor na ovo pitanje mogao bi biti potvrdan. Gotovo tristo tisuća ljudi koji su se u deset dana izjasnili protiv rada do 67 nije malo, ali nije ni dovoljno da zakoče produljenje radnog vijeka za dodatne dvije godine! Slabiji odaziv od svih dosadašnjih akcija koje su pokretali, sindikati pravdaju lošim vremenom i donekle strahom građana. Strahom od čega? Moguće od pada mirovina, što je ključni argument ministra Marka Pavića, koji može zaplašiti postojeće umirovljenike ili starije generacije radnika kojih se produljenje radnog vijeka do 67. ionako ne tiče.

Umirovljenici Ministarstvo mirovinskog sustava Savjetuju umirovljenicima kako da rade, a da im se ne smanji mirovina

Mladi znaju da će morati raditi dulje, tako da njihov potpis može predstavljati jedino protest protiv sadašnje vlade i njezine politike. Nadajmo se da nitko ne vjeruje da bi zbog bilo kakvog oblika građanskog izjašnjavanja mogao imati problema na radnome mjestu. Kao mogući odgovor zašto su ljudi ostali kod kuće može biti i rezignacija, ali i da građani prihvaćaju i opravdavaju dulji rad te da su sindikati krivo procijenili vlastite snage.

Duga prijelazna razdoblja

Podsjetimo, rad do 67. ozakonila je Milanovićeva Vlada uz prešutnu suglasnost sindikata i gotovo zanemarivo protivljenje tadašnje opozicije. Po tom se pitanju HDZ kao oporba postavio kooperativnije od SDP-a, čiji čelnici danas stavljaju potpise protiv rješenja u kojemu su i sami sudjelovali. SDP-ovo produljenje radnog vijeka trebalo je stupiti na snagu 2038. godine i u vrijeme kad je zakon donesen ta je godina bila dovoljno daleko da oko nje nitko nije dizao preveliku pompu. Uostalom, duga prijelazna razdoblja postoje i u drugim europskim zemljama kako bi se građani naviknuli na, u osnovi, neugodnu promjenu. Razlozi za produljenje radnog vijeka su općepoznati i ne treba ih posebno objašnjavati, živi se dulje, djece je sve manje, a Hrvatska kao visokozadužena zemlja ne može sebi dopustiti taj luksuz da se radi bitno kraće ako svi drugi dižu ljestvicu.

Ministar Pavić o mirovinama i mjerama zapošljavanja ODBACIO OPTUŽBE Pavić: Ne vodimo kampanju protiv sindikalnog referenduma

Hrvatska općenito zaostaje po radnoj aktivnosti starijih, što je prije svega posljedica državne politike ranog umirovljenja. Jedno istraživanje je pokazalo da u prijevremene mirovine uglavnom odlaze oni koji moraju, radnici lošijeg zdravlja, slabije kvalitete života, nižeg obrazovanja te osobe zaposlene u privatnom sektoru. Javni sektor u pravilu radi dulje. Postavlja se stoga pitanje zašto je Plenkovićeva Vlada iznova otvarala već riješene odredbe? Ministar Pavić je prvo namjeravao pomaknuti radni vijek deset godina, pa kad se digla prevelika pompa, predomislio se i skratio ga za samo pet godina na 2033. godinu.

Ljudi koji bolje poznaju sindikalnu scenu uvjereni su da su sindikalci krenuli na skupljanje potpisa i pokušaj da to pitanje stave na referendum revoltirani postupanjem predlagača zakona. Nije nikakva tajna da je Europska komisija gurala sve premijere na reforme, pa i da brže pređemo na rad do 67. godine, ali od svega što su dosadašnje vlade obećavale učiniti nije prošlo ništa osim skraćenja radnog vijeka i dodatne penalizacije prijevremenih mirovina. Vlada nije racionalizirala javni sektor, nije smanjila državnu administraciju, nije smanjila troškove u zdravstvu, nije srezala korupciju, nije uljudila pravosuđe, nije smanjila privilegije političara, nije odmaknula politiku od javnih i državnih poduzeća, nije prestala s uhljebljivanjem političkih istomišljenika... nego je ubrzala produljenje radnog vijeka. Pet godina prije ili kasnije ne bi državu odvelo na prosjački štap, niti bi znatnije porasli javni izdaci za mirovine, pogotovo ako bi se ukinula obveza radnika da odlaze u mirovinu s navršenih 65 godina i svima koji to žele i imaju gdje raditi omogućilo da rade i nakon 65. godine.

Mostovci o protureferendumskoj kampanji Vlade NAČELO JEDNAKOSTI Podolnjak: Zahtijevamo od Vlade da prestane s financiranjem protureferendumske kampanje

U tom nekom osobnom inaćenju sindikalaca i ministra izrodila se i ideja o prikupljanju potpisa i referendumu na kojoj bi sindikati mogli slomiti zube ako ne skupe dovoljno potpisa, a ministar Pavić dobiti dodatna krila. Oporba je, uz izuzetak liberalno orijentirane stranke Pametno, uglavnom na strani sindikata, no da nisu izbori za Europarlament, vjerojatno bi se držali po strani. Stručnjakinja za komunikacije profesorica Smiljana Leinert Novosel smatra da je kampanja ministra Marka Pavića bolja od sindikalne jer je konačno počeo ljudima objašnjavati njihova mirovinska prava i obveze.

– Sindikati nisu dovoljno govorili o posljedicama svog zahtjeva, nisu me uspjeli uvjeriti da kraći rad neće utjecati na iznos mirovina. Kod sindikata postoji i taj problem “istih lica”, što može iritirati ljude – kaže profesorica Leinert Novosel. Njezino je mišljenje da ljudi trebaju raditi dokle god žele te nije protiv povećanja radnog vijeka na 67 godina, protiv čega nije ni većina ostalih sveučilišnih profesora.

S druge strane, sociolog Dragan Bagić ističe da su sindikati sami sebi postavili visoke ciljeve te da ne trebaju biti nezadovoljni odazivom građana.

Što će biti 2033., nitko ne zna

– Sindikati su blizu toga da skupe dovoljan broj potpisa i vjerujem da će uspjeti. Nije to lak posao. Ne bih rekao da je kampanja ministra Pavića utjecala na potpise. Građani su podijeljeni oko produljenja radnog vijeka i to je ključna stvar koja je odredila broj skupljenih potpisa. Dosta je stručnjaka govorilo da je dulji rad neminovnost, to ne znači da je to pošteno i najbolje rješenje, ali naprosto nemamo izbora – ističe sociolog Bagić. Rad do 67. godine ozakonjen je u Belgiji, Bugarskoj, Danskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj...

Prosvjed protiv mirovinske reforme NUŽNO POVEĆANJE RADNOG STAŽA U mirovinu sa 65 ili 67 godina? Prosječno radimo 30, a više od 20 godina smo u mirovini

Ostale tranzicijske zemlje, posebno Češka i Slovačka, opreznije su te u prvom koraku pokušavaju dobaciti do 65 godina iako je stanje na njihovom tržištu rada neusporedivo bolje nego u Hrvatskoj. Danas nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti što će se događati za 13 godina, od kada bi svi koji nemaju beneficirani radni staž ili nisu skupili 41 godinu staža, ne računa li se vojska i policija, trebali raditi do 67. godine. Da bi zadržali sadašnju razinu mirovina i zaposlenosti od 1,5 milijun građana, Hrvatska će s postojećim demografskim trendovima morati godišnje uvoziti stotinjak tisuća stranih radnika.

Podržavate li mirovinsku reformu?

  • Da 26,96%
  • Ne 70,82%
  • Ne znam 2,21%

VIDEO Ministar Pavić o mirovinama i mjerama zapošljavanja

SPAR
Alternativa
Šećer i debljina: Kako staviti unos šećera pod kontrolu, a i dalje fino jesti
  • Avatar lip_ko_nadan
    lip_ko_nadan:

    Kakvo samo kmečanje Socijalističkog saveza zadnjih dana !

  • REYAM:

    Ideja ‘ s faksa na posao’ nije uspjela, ali može ,s posla na groblje’.

  • niwrad:

    Srž problema je šire političke naravi i nalazi se u tome što politički establišment raspolaže sa 50 posto društvene proizvodnje koju nije stvorio on nego građani, iako je dug građana temeljem primljenih javnih dobara i usluga daleko ispod toga. Naime, ... prikaži još! građani tj. porezni obveznici, zaposlili su političare da ovi organiziraju i plate dobavljače javnih dobara i usluga (graditelje cesta, tunela, bolnica, škola, kazališta, crkava, gradskih trgova, zatim vatrogasce, policajce, vojnike, liječnike, medicinske sestre, suce, i dr.). Međutim, političari su počeli zlorabiti porezni sustav te su građanima kroz visoke poreze i trošarine počeli plijeniti imovinu debelo iznad obveza građana prema navedenim dobavljačima. Novac namaknut tom zlouporabom počeli su dijeliti šakom i kapom raznim društvenim skupinama - od poljoprivrednika, rodilja, umjetnika, organizatora gej parada, migranata, azilanata, civilnih udruga, nepofitnih medija, brodograditelja itd. Kroz takvu shemu, političari kupuju glasove, te planiraju i provode bezbrojne javne politike koje iziskuju enorman birokratski aparat (u koji naravno ulaze podobni kadrovi) te razne vanjske (isto podobne) suradnike i savjetnike koji na taj način lagano dolaze do javnog novca. Osim poreznog, političari zlorabe i novac socijalnih fondova koji služe za isplate temeljem osiguranja od fizičkih hendikepa poput invalidnosti ili starost, gurajuću u njih zdrave i mlade ljude. Zato cijeli sustav puca po šavovima. Politika je dakle srž problema.