Ako je ikoga posebno iznenadilo ovotjedno povlačenje SAD-a iz međunarodnog nuklearnog sporazuma s Iranom, uz glasno negodovanje EU, nije dobro pazio na satu. Taj potez američkog predsjednika Donalda Trumpa očekivan je i logičan nastavak politike njegova mandata, ali i političke potke koja prolazi cijelom američkom poviješću. Njegovi kritičari tu će liniju nazvati šovinističkom i regresivnom perjanicom 'novog nacionalizma', dok će apologeti i pobornici upozoriti kako je moralna panika oko Trumpova navodnog rastakanja svjetskog poretka i struktura pretjerana te da je upravo Trump dokaz snage američke demokracije, osjetljivosti i odgovornosti prema narodu te da upravo takvi predsjednici jačaju demokraciju.
Programatski komentar u časopisu The Economist, koji je izazvao burne reakcije, označio je Trumpovu Ameriku kao ljutitu zemlju koja svijet gura u vrlo opasnu situaciju. U sloganu Donalda Trumpa o tome kako će Ameriku opet učiniti velikom mnogi su čuli odjek kampanje Ronalda Reagana 1980. godine. Birači su tada tražili obnovu i novi početak nakon neuspjeha mandata predsjednika Jimmyja Cartera. No razlike među njim ima, i to bitne. Reagan je Ameriku opisao kao 'sjajni grad na brdu', pobrojivši sve ono što Amerika čini da osigura sigurnost u svijetu. Njegova vizija Amerike, rekao je, nije zemlja okrenuta unutra, prema sebi, već orijentirana prema van i prema drugima. Za razliku od njega, Trump stavlja Ameriku na prvo mjesto. Reaganova Amerika bila je optimistična, Trumpova je ljutita. Bijesna je i odlučna u tome da više neće dozvoliti svjetskim državama da se švercaju uz nju i da ih rade budalama u eri globalizacije. Dobrodošli u novi nacionalizam, kažu iz Economista.
Prvi put od 2. svjetskog rata velike sile se istovremeno nalaze u zagrljaju raznih vrsta šovinizma. Kao i Trump, lideri zemalja poput Rusije, Kine i Turske dijele pesimističan pogled da su vanjski poslovi igra u kojoj nema pobjednika, u kojoj se globalni interesi nadmeću s nacionalnima. I to čini svijet opasnim.
Građanski nacionalizam slabi
Nacionalizam je sklizak koncept i upravo zbog toga pogodan za političku manipulaciju. U najboljem obliku, nacionalizam ujedinjuje naciju oko zajedničkih vrijednosti kako bi postigli ono što pojedinci ne mogu sami. Taj 'građanski nacionalizam' pomirljiv je i napredan, poput nacionalizma Peace Corpsa, goleme volonterske mreže pod paskom američke vlade, preko koje američki volonteri pomažu zemljama u razvoju, pritom šireći američke ideje, ili pak nacionalizam vidljiv u sportu. Taj se građanski nacionalizam poziva na univerzalne vrijednosti, poput slobode i jednakosti, za razliku od 'etničkog nacionalizma' koji se poziva na rasu, porijeklo i povijest kao čimbenike na temelju kojih se izdvaja jedna nacija. U najmračnije doba, u prvoj polovini 20. stoljeća, etnički nacionalizam doveo je do krvavog rata. Trumpov populizam udarac je građanskom nacionalizmu. Nitko nije sumnjao u patriotizam Trumpovih poslijeratnih prethodnika, pa ipak je svaki od njih podržao američke univerzalne vrijednosti i promovirao ih u svijetu, unatoč povremenim bljeskovima ekskluzivnosti.
I prije je u SAD-u postojao osjećaj američke iznimnosti ili posebnosti, ideologije koja smatra da SAD drži posebno mjesto među svim ostalim nacijama. Ta ideološka linija kreće od američke revolucije, s idejom kako je američka nacija 'prva nova nacija' zasnovana na idejama slobode, slobodnog tržišta, egalitarijanizma, individualizma, republikanizma, demokracije. Drugi ogranak te linije tvrdi kako Amerika ima jedinstvenu misiju – transformirati svijet. Ona kreće od Abrahama Lincolna i njegova obraćanja u Gettysburgu 1863., kad je poručio kako Amerikanci imaju dužnost osigurati 'vlast naroda, od naroda, za narod'.
Američki predsjednici, manje ili više, u svojim su se govorima referirali na osjećaj, ako ne superiornosti, onda barem posebnosti Amerike, koristeći sintagme poput 'carstva slobode', 'posljednje nade na Zemlji', 'lider slobodnog svijeta' i 'nacije bez koje se ne može'. U nekoliko je slučajeva taj osjećaj iznimnosti spriječio američke predsjednike da potpišu neke od svjetskih sporazuma i time uvedu Ameriku u širi, svjetski zakonodavni okvir. Amerika tako nije ratificirala UNCLOS – UN-ovu konvenciju za pravo mora, a drži se podalje i od Međunarodnog suda (ICC). Osnovan je 1998. u Rimu usvajanjem Statuta kojim se 139 država, uključujući SAD, suglasilo s osnivanjem stalnog suda za ratne zločine, no SAD je nakon toga povukao podršku, tražeći i ustrajući u tome da njegovi građani budu izuzeti od jurisdikcije suda. Dokumenti koje je objavio WikiLeaks pokazali su pozadinu lobiranja Amerikanaca među državama, pa i u Hrvatskoj, koju su 'tjerali' da surađuje s Haaškim sudom, kako bi ih u tome podržali. No unatoč aberacijama i traženju iznimki, Amerika je ipak do sad podržavala red baziran na pravilima. Podržavala je globalne institucije koje su branile od beskrupuloznog i kompetitivnog nereda i tako osigurala veću sigurnost sebi i svijetu. Trump prijeti da oslabi američku predanost međunarodnim obvezama u trenutku kad etnički nacionalizam u drugim državama diljem svijeta, od Rusije, Turske, Indije, EU, Kine, jača. Posljednji put kad se Amerika okrenula unutra, prema sebi, bilo je netom poslije Prvog svjetskog rata i konsekvence su bile užasne, smatraju u The Economistu.
Radikalizam se veže uz ljevicu
Da je Trump zapravo očekivani nastavak nekoliko povijesnih linija koje se protežu kroz američku povijest, smatra i profesor Dario Fazzi s Rooseveltova Instituta za američke studije. Bavi se odnosom američke društvene povijesti i povijesti međunarodnih odnosa, transatlantskom poviješću i intelektualnim i društvenim pokretima u SAD-u i predaje, između ostalog, kolegij o radikalizmu u SAD-u. Je li Trump radikal? Fazzi kaže da nije.
– Mislim da se Trumpov mandat može opisati na razne načine, kao kontradiktoran, reakcionaran, senzacionalistički, ali definitivno ne radikalan. Prvo, američki su radikali većinom težili društvenoj i političkoj inkluziji, što je suprotno s postupcima ove administracije. I drugo, administracija ne predlaže nikakve istinski radikalne promjene, već umjesto toga ponavlja neke od najtradicionalnijih konzervativnih kanona, od protekcionizma do trickle-down ekonomije, unilaterteralizma i deregulacije. Trump, na neki način predstavlja sublimaciju ekskluzivističkih tendencija koje se u američkom društvu redovno pojavljuju i ponavljaju. Kraj takozvanog embedded socijalizma, kontinuirana fragmentacija američkog društva, rast cijene globalne međuovisnosti i kriza američke hegemonije povijesni su uvjeti njegova uspona na vlast – smatra Fazzi.
Radikalizam je ključna osobina i važan dio američke povijesti. Usudio bih se reći da se američko društvo razvijalo i napredovalo većinom kroz radikalne ideje koje su izazivale konstantnu redefiniciju svojih granica i granica mainstreama. Taj je dinamičan odnos lagano širio pojam američkog građanstva te ojačavao manjine i individualce, dodaje Fazzi.
U američkom kontekstu, radikalizam se većinom veže uz ljevicu. Radikalni pokreti, kako smatra, od abolicionizma, feminizma, sindikalnih pokreta, socijalizma, komunizma, crnačkog radikalizma, Nove ljevice do pokreta poput Occupy Wall Street i pokreta protiv opresije crnaca u moderno doba, posebno od policije, Black Lives Matter. No postoji i drugi, desni radikalizam, relativno nov fenomen, u mnogome isprepleten s pojavom poslijeratnog neoliberalizma, objašnjava Fazzi.
– U suvremenoj Americi očitiji je utjecaj bijelog nacionalizma nego radikalizma. Reakcionarne snage su glasnije, učinkovitije, bolje financirane od onih radikalnih. Štoviše, široko rasprostranjeno nezadovoljstvo političkim elitama nije iznjedrilo potrebu za radikalnom promjenom, već je rezultiralo povlačenjem i razočaranjem, na što se Trumpova kampanja uspješno oslanjala. Retorika 'Amerika prva' stoga poziva na povratak ili povlačenje te zahtijeva da se ponovno uspostavi društveno-ekonomski red i poredak koji je navodno u opasnosti, a ne želi radikalno promijeniti status quo – ističe Fazzi te dodaje da Europa u ovoj situaciji nema izbora, već mora nastaviti i dalje inzistirati na pitanjima koje smatra bitnima, sa ili bez Amerike.
Kvalifikacija da je u Americi sada na djelu novi nacionalizam, kako ga naziva The Economist, opasniji od prethodnih njegovih manifestacija, duboko je nepravedna i uvredljiva i za Trumpa i za njegove birače, smatra. Upravo u takvim kvalifikacijama leži bit problema – takve oznake samo naglašavaju i povećavaju osjećaj gorčine tih birača prema političkom establišmentu koji je do sada ignorirao njihove brige i probleme te nemilosrdno stigmatizirao njihova uvjerenja, smatra Kori Schake, zamjenica ravnatelja Instituta za međunarodne studije (IISS), te Instituta Hoover pri Sveučilištu Stanford. Radila je u Pentagonu, State Departmentu, bila je savjetnica za vanjsku i obrambenu politiku u predsjedničkoj kampanji Johna McCaina i Sare Palin te savjetnica Rudyju Giulianiju.
Rutinsko nezadovoljstvo
Donald Trump vrlo je svjesno kultivirao usporedbu između sebe i jednog ranijeg predsjednika, Andrewa Jacksona – njegov portret visi u Bijeloj kući, hodočastio je na Jacksonov grob te poručio da se on, poput Jacksona, bori da obrani one zaboravljene od arogantnih elita. Pozivajući se na dijelove Jacksonova mandata, kao što je odnos prema ropstvu, Indijancima, odbijanjem da provede odluke Vrhovnog suda, Trumpov je mandat nazvan opasnim novim nacionalizmom. Nepravedno, dodaje Schake.
– Nacionalizam kao ideja izrastao je iz prosvjetiteljstva. Prije njega, vlast su monarsi držali silom. Nacionalizam vjeruje da vlast može imati i privlačnu snagu i tako ukida potrebu za silom. Sjedinjene Države oduvijek su se dičile rezonantnim nacionalizmom, koji izrasta iz našeg kreda više nego iz etniciteta ili teritorijalne baze. Abraham Lincoln opisao je taj credo kao nit koja veže srca patriota i onih koje vole slobodu – smatra Schake.
The Economist tvrdi kako Trump predstavlja opasnu silu, ako ne potpuno novu u američkoj povijesti, onda barem novu u odbacivanju reda uspostavljenog nakon 2. svjetskog rata. Zapravo, Trump predstavlja rutinsko nezadovoljstvo američkih građana vladom te spremnost da se eksperimentira i krene u novom smjeru. To je zapravo korekcija, zamah klatnom u suprotnu stranu od one političke vlasti koja ih je razbjesnila u prošloj administraciji.
Rad sociologa Barta Bonikowskog i Paula DiMaggija s Harvarda pokazuje da se američka javnost tijekom vremena podijelila u četiri prilično stabilne grupe. Najveća skupina, oko 30 posto stanovništva, pokazuje osobine etnokulturalne ekskluzije. Njihova definicija Amerikanca jest ta da je riječ o kršćaninu koji govori engleski i rođen je u SAD-u. U medijima se može pročitati da je riječ o skupini koju obilježava nisko obrazovanje i niski prohodi. Ali istraživanja pokazuju kako tu skupinu čini čak 65 posto obojenog stanovništva, 55 posto onih hispanskog porijekla, da su brojniji demokrati od republikanaca te žene od muškaraca. Nije riječ ni o kakvom novom nacionalizmu, već o ljudima kojima je dosta smjera kojim se do sad kretala politika, tvrdi Schake.
Ni slogan i politika 'Amerika prva' ne predstavlja novi nacionalizam. Glavne odlike te Trumpove ideje su ekonomski protekcionizam, vjerovanje da saveznici iskorištavaju SAD te da imigracija u velikim brojkama predstavlja problem, a sve one imaju dug pedigre u američkoj politici i to u obje stranke – kod republikanaca i demokrata. Svaki val imigracije dizao je tenzije i pokretao debate o 'razvodnjavanju američke esencije'.
Američki politički sustav osobito je podložan nacionalizmu i u pozitivnim i negativnim oblicima. To zapravo znači da je američki sustav čvršće vezan odgovornošću prema ljudima od drugih demokracija. Američki saveznici pribojavaju se američke spremnosti da izaberemo neiskusne ili izvankanonske predsjednike, naše tolerancije na rizike pri odbacivanju naslijeđenih dogmi ili uspostavljenih politika. Ta prijemčivost američkog političkog sustava prema javnosti čini demokraciju živom, ističe. Andrew Jackson govorio je o graničarskim zajednicama i njihovoj želji za posjedovanjem zemlje, za sigurnosti i pristupu kapitalu, o robovlasnicima koji su čvrsto odlučili zadržati svoj način života, o narodu nezadovoljnom političkom dominacijom učenih elita. Iako je većina Jacksonova mandata bila neuspješna, on je oživio demokraciju pa i kroz razvoj građanskog društva i pokreta. Donald Trump nudi još jednu sličnu lekciju, ideje o manjoj vladi, odnos sudova i civilnog društva koje zauzdava izvršnu vlast i novo osvježenje demokracije.
Trump bi bio protiv svoga naroda kada bi pristao na negativnu gospodarsku bilancu s Kinom i E U.Da on je desničar a to lijevo orjentiranim demokratima smeta.