U Mediteranskom institutu za istraživanje života smještenom u bogomdanom prostoru na Mejama u kompleksu Vile Dalmacija, u kojoj je nekad bila vojarna koji je pompozno otvoren u siječnju prošle godine, ovih dana "kuha sve u šesnaest". Odlazi li akademik Miroslav Radman, idejni začetnik i osnivač MedILS-a s mjesta ravnatelja Instituta, pitanje je o kojem nitko ne želi govoriti, poglavito ne članovi Upravnog vijeća, koji su se nakon burnog nedjeljnog višesatnog sastanka odlučili na "silencio stampa".
Predsjednik Upravnog vijeća MedILS-a Ante Čičin-Šain šturo je javnosti priopćio da su članovi Vijeća svjesni složenosti problema, koji se moraju riješiti što prije, međutim, unutar Instituta, u smirenu i konstruktivnu ozračju koje žele postići. Akademik Radman isključio je mobitele, ne javlja se ni prijateljima, a dobro upućeni kažu da je na jednom srednjodalmatinskom otoku i da će do kraja tjedna odlučiti hoće li se povući s mjesta čelnog čovjeka MedILS-a i posvetiti isključivo znanstvenom radu. Upravno vijeće mu je navodno zamjerilo neracionalno trošenje sredstava i nedostatak velikih istraživačkih projekata te "razigrano" ponašanje i izjave da ne može jamčiti rokove u kojima će sa suradnicima dati konkretne znanstvene razultate.
Oni koji akademika Radmana poznaju još iz školskih klupa reći će da je oduvijek bio simpatičan, druželjubiv, omiljen, ponekad i "otkvačen", s urođenom vijugom za stalno otkrivanje i istraživanje, što mnogi ne razumiju. MedILS mu je bio životni san. Želio ga je u Hrvatskoj, u Splitu, ali teško se nosio s preprekama koje nipošto nije očekivao, a iskrsle su na, pokazalo se, vrlo trnovitu putu osnivanja Instituta.
Teško mu je, kažu Radmanovi prijatelji, kad mu poduzetnici koji su u MedILS uložili novac prigovaraju i zamjeraju jer on jednostavno nije njihova kova. Nije rođen za menadžera, nema poduzetničkog duha. Kao da mu treba tutor pri donošenju ključnih odluka!? Najbolji je kad je zatvoren u laboratoriju, u svom svijetu molekula i kad nema doticaja s vanjskim svijetom. Treba ga pustiti da istražuje, a neki su ga, čini se, prepoznali kao dobar brand.
U splitskim akademskim kuloarima šuška se da je nekome iz Upravnog vijeća MedILS-a strašno stalo do mjesta ravnatelja, a Radman je "pogriješio" što nije uspio privući inozemni kapital. Njega to kao da ne zanima, teško prihvaća okružje u kojem vrijede neka druga pravila igre.
Neki splitski intelektualci tvrde da je ovo što se posljednjih dana u i oko MedILS-a ,odnosno (ne)odlaska Radmana, događa potpuno očekivano. Radman je prihvatio članove Upravnog vijeća, poduzetnike, koji su mjesto u tom tijelu dobili zato što su dali novac. Neki od njih i iz vlastitog džepa, jer su 100-postotni vlasnici vrlo jakih tvrtki. Sigurno je, kaže Večernjaku anonimni sugovornik, da Podravku, Atlantic grupu, Hrvatsku poštansku banku i druge i te kako zanima što će dobiti za uloženo i kakve će rezultate MedILS ostvariti. Očekuju istraživanja koja će dati konkretne rezultate, odnosno oploditi kapital.
Akademik Radman je, drže splitski sveučilišni profesori, nedvojbeno vrhunski znanstvenik, međutim, naučio je raditi državnim novcem, gdje se tako ultimativno ne postavlja zahtjev za povrat velikih iznosa. Radman vjerojatno želi raditi kao i dosad i ne želi da ga pitaju za profit. S druge pak strane, poduzetnici razmišljaju posve drugačije. Traže rezultate i korist. Kad se za zajedničkim stolom nađu ljudi toliko različitih stavova i mentalnog sklopa, onda su ovakve nesuglasice neizbježne.
Gospodarstvenici koji su ušli u MedILS sigurno su bili i altruisti u određenom postotku i imali su razumijevanja za najavljene projekte, ali izravnu korist još ne vide. Primjerice, u MedILS-u je u tijeku Ljetna škola za mlade znanstvenike, studente poslijediplomskih studija, rad kojih u takvim školama nikad ne rezultira velikim izumima i postignućima, a košta. Poduzetnicima sigurno nije bilo teško dati nekloliko stotina tisuća kuna za troškove takvih projekata, međutim, nisu spremni na rashode u možda milijunskim svotama.
Kad privatni novac ulazi u znanost, očekuje se zarada. U svijetu postoje dvije vrste ulaganja. Bogati daju novac za određene projekte, zauzvrat gotovo da ne traže ništa, ali se nadaju poreznim olakšicama. Postoje i drugi, koji pri investiranju u znanost pitaju kakvu će korist imati dođe li do konkretnog otkrića.
U Hrvatskoj, na žalost, nema prvih, ni poticaja da ih bude, a ovi drugi mogu "zažmiriti" samo do određenog iznosa.
