Što se događa sa Sveučilištem u Zagrebu? Jesu li ga pregazili novi odnosi u društvu u kojima se teško snalazi i sporo prilagođava? Je li i zašto je svojevoljno pristao na marginalizaciju, na gubitak utjecaja? Zašto je tako tiho, zašto ga nije bilo kad je javnost od njega očekivala da se izjasni? Tko su mu najistaknutiji pojedinci? Zašto mu se pozicija u posljednjih pedesetak godina toliko promijenila? Zašto je od mjesta s kojeg su kretale nove progresivne ideje i projekti, rađale se nove političke opcije i bunt, postalo nezanimljiva, kako mu to jedan bivši čelnik kaže, nakupina fakulteta od kojih svatko vodi svoju politiku.
Kako su se usudili?
Percepcija je javnosti da je najstarije i najveće hrvatsko sveučilište, ono zagrebačko, izgubilo svoju poziciju i utjecaj, da je prestalo biti intelektualna i društvena elita, da se pomirilo s gubitkom ugleda i prepustilo letargiji. Je li tako ili javnost ima prevelika očekivanja od institucije koja, kako kaže sociolog Renato Matić, ima nekoliko načela na temelju kojih koja ispunjava smisao svog postojanja.
– Osnovna načela postojanja sveučilišta jest slobodan i autonoman znanstvenoistraživački rad, međugeneracijski prijenos znanja na najvišoj akademskoj razini i odgovornost za postojanje slobodnog društvenog prostora neovisnog kritičkog mišljenja. U mjeri ispunjavanja tih načela, moguća je utemeljena procjena kvalitete nekog sveučilišta – ističe Matić. Dodaje da je godišnje rangiranje utjecaja pojedinog sveučilišta na globalnoj razini svakako dobar orijentir, ali i da je za konkretnu društvenu stvarnost iznimno važno pitanje kakav je utjecaj sveučilišta na ukupni kulturni, znanstveni i demokratski izgled nekog društva jer je upravo takav utjecaj mjerljiva činjenica.
– Pitanje se može formulirati na ovaj način: koliko su profesori i studenti Zagrebačkog sveučilišta prisutni u našem demokratskom i ukupnom društvenom životu ili koliko svojim znanjem i kritičkim mišljenjem potiču sugrađane na demokratsku zrelost i samopoštovanje, te koliko istinski utječu na odluke koje se donose u središtima ekonomske i političke moći? Odgovor na to pitanje oslikao bi realnu vrijednost i utjecaj Sveučilišta u Zagrebu i bilo bi nadasve bitno da odgovorna sveučilišna tijela redovito, možda godišnje, organiziraju i provode istraživanja čiji bi rezultati predstavljali, nazovimo to javno dostupnim i vidljivim prolaznim vremenom – ističe Matić. No uz takav stabilan, mjerljiv i podacima potkrijepljen kriterij, postoje i oni drugi, koji puno više ovise o dojmu i slobodnijoj interpretaciji posredno više ili manje zainteresiranih građana, kao i izravnih sudionika sveučilišnog života – objašnjava Matić.
– Problem s takvim procjenama svakako je nereprezentativnost jer svatko od nas ima pravo, slobodu, ali i intelektualnu dužnost različito iznositi i interpretirati osobne dojmove. Ono što vidim kao neiskorišteni potencijal odnosi se na sve tri razine sveučilišne svrhovitosti, i onu nastavnu i onu istraživačku, a ipak posebno onu koja se tiče intelektualne dužnosti misliti i govoriti bez ikakvog obzira prema posjednicima ekonomske i političke moći. U doba dok sam bio student, ‘80-ih godina prošlog stoljeća, puno tema nije bilo poželjan predmet kritičkog promišljanja, ali unatoč tome, mnogi od naših profesora razvijali su i poticali takav diskurs. Zanimljivo, što je kritičkog govora bilo više, represivnih je odgovora bilo manje i, k tome, ne mogu se sjetiti da sam čuo upit koji se danas gotovo svakodnevno ponavlja: “Kako se samo usudila/usudio?”. Stoga bi konačni zaključak bio: ako nešto nedvojbeno utječe na kvalitetu sveučilišnog života, a to svakako manje ovisi o objektivnim okolnostima, a dominantno o subjektivno postavljenim granicama, tada je to količina i stupanj intelektualne samosvijesti – ističe Matić.
A tijekom povijesti, mnogi profesori, rektori i studenti zagrebačkog sveučilišta imali su izraženu samosvijest i usudili su se ne samo govoriti nego i djelovati. Ako odemo malo dalje u povijest, prisjetit ćemo se 16. listopada 1895. godine i bunta Hrvata protiv mađarizacije. Tog zadnjeg dana posjeta austrougarskog kralja Franje Josipa I. na glavnom gradskom trgu, Jelačić placu, zagrebački su sveučilištarci spalili mađarsku zastavu. Time su željeli upozoriti na diktatorsku politiku hrvatskog bana Khuena-Héderváryja. Tog i idućeg dana uhvaćena su 24 studenta, među kojima i Stjepan Radić i Vladimir Vidrić. Nekoliko desetljeća poslije, točnije 1968. godine, zagrebačko sveučilište bilo je poprište studentskih demonstracija, a samo tri godine poslije mladi su docenti i studenti sudjelovali u maspoku i u studenom 1971. organizirali veliki studentski štrajk koji su mnogi platili karijerom, a neki i godinama zatvora. U to vrijeme na čelu Sveučilišta u Zagrebu bio je, po mišljenju mnogih, jedan od njegovih najvažnijih rektora, poseban, osebujni intelektualac akademik Ivan Supek, koji je na tu dužnost došao 1969. godine, uoči obilježavanja 300 godišnjice Sveučilišta. Krahom Hrvatskog proljeća i nakon konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke CK SKJ, stavljen je na popis nepoželjnih osoba i na 18 godina isključen iz javnog života. Supek je kao vrhunski fizičar, znanstvenik i filozof, jedan od osnivača Instituta “Ruđer Bošković”, društvenu korist i prosperitet stavljao ispred vlastitih interesa. Ima li danas Sveučilište u Zagrebu nekog novog Ivana Supeka i može li se u znatno promijenjenim okolnostima isprofilirati karizmatska osoba s karakteristikama vođe? Akademik Vlatko Silobrčić nema dvojbi.
Guranje Supeka u stranu
– Siguran sam da ima, nije moguće da nema takve osobe, ali je društvo strukturirano i naviklo raditi tako da te “nove Supeke” ne prepoznaje ili ih gura u stranu jer oni, na neki način, iskaču iz društvenog prosjeka i onda samim tim nailaze na otpore mnogih. I ne dobivaju priliku iskazati svoje progresivne ideje i koncepcije – tumači Silobrčić. Podsjeća da se na pojedinim uglednim, svjetskim sveučilištima određena razdoblja vežu uz ime tadašnjeg rektora.
– Kad se o nečemu govori, kaže se to se dogodilo u vrijeme tog i tog rektora. Kod nas na žalost nije tako. Jedna od grešaka jest i proces izbora rektora. Ne bi trebali rektora birati ljudi kojima će on sutra upravljati – ističe Silobrčić i predlaže da se “pozove skupina uglednih ljudi, ne nužno iz Hrvatske, i da ta skupina predloži nekoliko pojedinaca koji bi mogli biti dobri rektori. Kad kažem dobri rektori, to znači da moraju imati profesionalni i moralni ugled, biti hrabri i društveno odgovorni. Onda bi jedno vrhunsko, državno tijelo od tih nekoliko predloženih kandidata trebalo izabrati rektora i dati mu ovlasti – predlaže Silobrčić. Aktualni rektor prof. dr. Damir Boras smatra da ovlasti ima dovoljno i da sve probleme koji se pojave u funkcioniranju pojedinih fakulteta unutar Sveučilišta može riješiti razgovorom s dekanima.
– Puno sam puta to napravio, ima poluga i ovlasti samo ih treba koristiti – ističe Boras i naglašava da je uloga Sveučilišta da društvo osvijesti o važnosti visokog obrazovanja.
– O dobrom, visokom obrazovanju ovisi budućnost društva isto kao i o dobroj suradnji sveučilišta s gospodarstvom – naglašava Boras priznajući da je “medijska i društvena vidljivost Sveučilišta porasla, a pogotovo rektora i uprave. To su ljudi koje se pita za mišljenje. Vidim da javnost shvaća da smo ozbiljna ustanova čije je mišljenje vrijedno čuti. Dojam javnosti da su tihi i zatvoreni odbija pitanjem: “Što znači tiho?”
Ovo društvo nema gotovo nikakva očekivanja od sveučilišta
– Mi smo uvijek bili čvrsti u stavovima i jasni kad je trebalo nešto reći. Sveučilište prije svega ne smije se baviti svakodnevnom politikom, mora biti iznad nje jer se, prema našem Statutu, unutar sveučilišta mora djelovati politički neutralno. Moramo djelovati bez rodne, spolno orijentacijske, rasne, vjerske, ekonomske i bilo koje druge diskriminacije. I toga se držimo. S takvim Statutom moramo vrlo pažljivo birati o čemu ćemo govoriti, ne možemo kritizirati pojedince, već naglašavati ono što očekujemo od društva – objašnjava Boras današnju poziciju sveučilišta. Sveučilišni profesor dr. Gvozden Srećko Flego smatra da će, nakon što je politika posustala i “zaspala dubokim snom”, znanstvenici i najbolji predstavnici akademske zajednice dobiti priliku da ponude optimalna rješenja i pokrenu promjene u Hrvatskoj. Nada se da će “sadašnja politika u pomanjkanju ideja posegnuti za uslugama znanstvene zajednice i sveučilišta, posebno onog najvećeg, zagrebačkog”. Općenito smatra da zagrebačko sveučilište nema značajan utjecaja na društvo i javno mnijenje, ali tvrdi da unutar Sveučilišta u Zagrebu postoji tridesetak svjetski renomiranih znanstvenika. Gdje su, zašto ih se ne čuje, pitamo.
– Po mom sudu, čovjek kuca jednom, dvaput, pet ili deset puta na vrata i nakon toga odustane. Zatvori se u kabinet gdje intenzivira suradnju s međunarodnim institutima i sveučilištima, posveti se potpuno svom poslu i ne pokušava ponovno tamo gdje ga nisu htjeli – odgovara Flego. A s konstatacijom da je zagrebačko sveučilište izgubilo na utjecaju i ugledu kaže: – Samo se djelomično slažem s tim. Zagrebačko sveučilište je, uistinu, potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih bilo neporeciva sila u javnom, a ne samo znanstvenom životu. No, i danas je neporeciva snaga pojedinaca koji tu rade, a postoji i jedan, meni ne jako blizak, ali statistički nepobitan razlog i dokaz moći - svaki put kad se na Šangajskoj listi nađe među 500 sveučilišta, tada ulazi među dva posto najboljih sveučilišta na svijetu – upozorava Flego. Novoj upravi priznaje da su napravili korak naprijed u implementaciji znanstvenoistraživačkih i tehnologijskih projekata, odnosno u suradnji s gospodarstvom. A za rezultate treba se strpjeti.
– Ja se još uvijek naivno, pomalo bedasto, nadam barem minimalnoj pameti politike da će angažirati stručnjake da rješavaju aktualne probleme kao što to čini izraelska, norveška, finska, njemačka i američka vlada, iza koje stoji cijeli niz ne samo stručnjaka nego i institucija koje savjetuju te vlade ili vlade od njih naručuju odgovarajuće elaborate kako optimalno reagirati u nekoj situaciji ili pokretati odgovarajuće procese koji bi doveli do rezultata. Dakle, toj se pameti, konačno, nadam – zaključuje Flego. Dojam javnosti da je zagrebačko sveučilište zašutjelo, da se bavi samo sobom i da se drži politike “ne talasaj”, akademik Ivo Šlaus tumači širom društvenom slikom i stanjem u kojem se o važnim temama ne raspravlja.
Bitno ide preko stranaka
– U vodećim kapitalističkim, razvijenim zemljama ima mnogo više revolucionarnog pristupa nego što ga, recimo, ima u ovom trenutku u Hrvatskoj, pa tako i među hrvatskom inteligencijom. To je činjenica – tvrdi Šlaus te priznaje da su u bivšoj državi i Sveučilište i HAZU i Institut “Ruđer Bošković” bili mnogo aktivniji u svakom pogledu nego danas.
– Tada su te institucije bez svake sumnje bile i politički strašno aktivne. Danas se smatra da politika treba ići preko stranaka – komentira Šlaus te priznaje da su sami članovi akademske zajednice krivi za to.
– Apsolutno smo zakazali. Zašto šutimo, teško je reći, sve ovisi od pojedinca do pojedinca – kratko će Šlaus upozoravajući da svako sveučilište ima dva lica.
– Jedno je da kao najveći generator znanosti koji postoji u jednoj zemlji mora biti vrhunski revolucionarno, vrhunski voljno da ide naprijed, a drugo je konzervativno iz puno razloga. Toliko konzervativno da je američki predsjednik Wilson, koji je bio i predsjednik Princetona, rekao da je lakše pomaknuti groblje nego promijeniti kurikulum na tom sveučilištu – objašnjava. Promjena položaja, utjecaja i uloge zagrebačkog, ali i svakog drugog sveučilišta, za sociologa Dragu Bagića normalan je proces, posebno u kontekstu otvaranja novih sveučilišta i privatnih visokih učilišta, a za dojam javnosti da je zagrebačko sveučilište nekada bilo jače, kaže: – To je normalna stvar. Ne može se komentirati nekadašnje vrijeme kada je bilo jedino, relevantno, veliko i današnje kad je sveučilišta mnogo. Stvari treba staviti u kontekst. Činjenica je da imamo nova sveučilišta i visoka učilišta, a posljedica toga je da zagrebačko sveučilište mora samo za sebe definirati novu ulogu i poziciju unutar Hrvatske, ali i u širem europskom kontekstu, odnosno u europskom znanstvenom i visokoškolskom prostoru. Zbog toga zagrebačko sveučilište mora redefinirati samo sebe i svoju ulogu. To je ključni izazov, moramo se početi prilagođavati, mijenjati kako bismo tu ulogu mogli dobro obavljati. Taj je posao nešto što očekuje zagrebačko sveučilište. Možda se mi na sveučilištu nismo do kraja osvijestili da su se promijenile okolnosti i da mi više ne možemo imati ulogu koju smo imali prije. Trebamo jasno i samosvjesno artikulirati tu novu poziciju, na tome treba raditi, a gotova rješenja nemam u rukavu – kaže Bago. Podsjeća da su prije dvadeset i pedeset godina visokoobrazovne i znanstvene institucije imale neupitan društveni autoritet. A izgubile su ga, među ostalim, i zbog povećanja broja visokoobrazovanih koji sada rade i u drugim tipovima institucija, drugim ustanovama koje postaju proizvođači znanja, proizvođači inovacija...
Tuga zbog spominjanja
– Pogledajmo samo tehnološku revoluciju, informatičku, koju su najvećim dijelom proizveli visokoobrazovani ljudi, ali izvan sveučilišta. Ili na marginama sveučilišta. To je vrlo važna kontekstualna promjena, i ona nije loša... Ali, jednostavno, znanje i inovacije sada se proizvode negdje drugdje, u raznim tipovima institucija, a ne samo u znanstvenim i sveučilišnim – argumentira Bagić, po njegovu mišljenju, sasvim logičnu promjenu pozicije ne samo zagrebačkog nego i ostalih sveučilišta. Jedan bivši rektor kaže da je, na spomen sveučilišta na čijem se čelu nekada nalazio, jako tužan. Ogorčeno ga naziva nakupinom fakulteta, podrugljivo kaže da je to jedan veliki SOUR sastavljen od OUR-a kojima nitko ništa ne može i da se transformacija morala dogoditi davno.
Svojim kolegama zamjera što šute, što pristaju na sve manje novca, ali i sam odbija detaljnije govoriti o sveučilištu, odbija se uključiti jer ga, kaže, to više ne zanima. Ako ne zanima bivšeg rektora, kako će zanimati prosječnog građanina, sve dok mu dijete ne dođe na jedan od studija.
– Ovo društvo nema gotovo nikakva očekivanja od sveučilišta – kaže akademik Silobrčić. Ali zato nije krivo samo sveučilište. Ono je, kaže mlada znanstvenica Dijana Ćurković, odraz društva.
– Unutar sveučilišta imamo iste probleme kao i u ostalim dijelovima društva, imamo dio ljudi koji nisu kvalificirani za svoj posao i urušavaju sustav. Drugi je problem što se već pet-šest godina ne otvara prostor mladim znanstvenicima, docentima i profesorima, ali se produljuje radni vijek onima koji bi trebali ići u mirovinu – upozorava Ćurković.
>> Prva Međimurka na Harvardu: 'Nadam se da ću svoje vještine i znanja iskoristiti i u Hrvatskoj'
>> [ANKETA] Tvrtke na fakultetima su dobra stvar od koje koristi imaju i studenti i profesori
