Možemo li izbjeći tragediju tako što ćemo je predvidjeti?
Rezultati najnovijih pokusa koje je proveo profesor Dick Bierman,
psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, navode na zaključak da
ljudi bez sumnje imaju šesto osjetilo kojim mogu
vidjeti budućnost. Bierman je napravio eksperimente bolničkim skenerom
za mozak. Rezultati su pokazali da obični ljudi zaista imaju
'šesto osjetilo’ koje im pomaže da
'vide’ budućnost.
Tehnički termin za takve fenomene je “predosjećaj”
budući da iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego osjećaji.
Profesor Bierman uvjeren je da je vrijeme samo iluzija i da su
predosjećaji jednako normalni kao i prisjećanje prošlih
događaja. Da bismo doznali kako se Bierman našao
zainteresiran za ta istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće
unatrag. Dug je niz godina američka vojska bila fascinirana tim
fenomenom pa je utemeljila tajni program Stargate, koji je istraživao
slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost.
Dr. Dean Radin radio je u programu Stargate i postao fasciniran
mogućnošću “sretnih” vojnika da predvide
budućnost. Radin je postao uvjeren da misli, predosjećaji i - povremeno
- pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili
vojnike i pomogli im da donesu odluke koju su im spasile život, i to
tek na temelju predosjećaja.
Tri sekunde prije
Radin je napravio eksperiment kako bi provjerio svoje ideje. Skupio je
dobrovoljce na modificirani detektor laži koji mjeri električne struje
na površini kože. Ta se struja mijenja kad osoba reagira na
događaj, poput gledanja nasilnih slika ili snimki. To je električni
ekvivalent strahu. Radin je dobrovoljcima nasumičnim redoslijedom koji
je odredio kompjutor pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem
ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju
reagirati na slike prije nego što ih vide. To je radilo
nepogrešivo. Počeli su “strahovati”
nekoliko sekundi prije nego što su zaista vidjeli sliku. I
to se ponavljalo i ponavljalo, puno iznad svake statističke mogućnosti
koja bi to dopuštala.
I drugi istraživači diljem svijeta, od Sveučilišta u
Edinburghu do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove
eksperimente. Još su ih poboljšali. I dobili su
slične rezultate. Otkriveno je uskoro da kockari podsvjesno počnu
reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju. Isti efekt
viđen je kod ljudi koje su zastrašili životinjama.
Šanse da se takve stvari dogode slučajno iznose doslovce
jedan prema nekoliko milijuna.
Predviđanje nesreća
Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini
sretnika koji su izbjegli napad. Mnogi od njih su u zadnji tren
promijenili svoje planove zbog neobjašnjive nelagode
suptilnog, upornog osjećaja da nešto nije u redu. Neposredno
prije napada ljudi su počeli mijenjati svoje planove zbog nekog
instinkta. Jednu je ženu jako bolio trbuh dok je čekala ukrcavanje na
jedan od zlosretnih aviona koji se zaletio u WTC. Otišla je
u WC gdje joj se stanje samo od sebe popravilo. Propustila je let, ali
je preživjela.
Usred kolektivne tuge i užasa takve priče bilo je lako otpisati kao
slučajnosti. Ipak, one upozoravaju na zanimljivu i duboku istinu. Ako
se, primjerice, manji broj ljudi odluči ukrcati na avion koji se
poslije sruši, to znači da se radi o podsvjesnoj moći
predviđanja budućnosti. Čini se čudnim, ali to se ipak dogodilo. Avioni
koji su se 11. rujna zaletjeli u WTC bili su neobično prazni. Broj
putnika bio je upola manji nego inače. U sva četiri aviona.
Kada se concorde Air Francea srušio 2000. godine, nije
prošlo puno prije nego što su kolege poginulih u
nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje te nagovještaju
koji je zahvatio posadu i inženjere leta prije nesreće. Za francuske
novine Le Parisien jedan od njih je anonimno ispripovjedio:
“Atmosfera u timu concordea posljednjih nekoliko mjeseci, ako
se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je
kao da čekam da se nešto dogodi”. Znanstvenik Ed
Cox otkrio je da su vlakovi koji su doživjeli nesreće vozili manje
ljudi nego inače. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često
dovoljno emocionalno jaka da ih poslušamo.
Dick Bierman ponovio je Radinove eksperimente, ali je u mozgove
volontera zavirio bolničkim MRI-skenerom, koji pokazuje koji je dio
mozga aktivan dok radimo određene zadaće ili doživljavamo određena
emocije. Iako su njegovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a
njihova je analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo
eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca. Rezultati su
jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost. Bierman je
naglasio da ljudi iz budućnosti primaju osjećaje, a ne jasno definirane
“vizije”.
Budućnost u magli
Problem s predosjećajem jest to što se čini tako maglovitim
i nejasnim da se ne možete osloniti na njega u donošenju
pouzdanih odluka. No, puno je slučajeva kada su ljudi žalili
što nisu slušali predosjećaj. Jedan od
najtužnijih povezan je uz nesreću u Aberfanu. Godine 1966. vrh brda
ugljena urušio se i pomeo školu te ubio 144
ljudi, čak 116 djece. Ispalo je da je 24 ljudi imalo predosjećaj
tragedije. Jedna od tih osoba bila je i djevojčica koja je poginula.
Malo prije nego što je otišla u školu
rekla je mami: “Sanjala sam da sam išla u
školu i da tamo nije bilo škole. Prekrilo ju je
nešto crno”.
Na kraju krajeva, ako možemo vidjeti nekoliko sekundi u budućnost,
zašto ne bismo vidjeli nekoliko sati, dana ili godina? I,
naravno, ako možemo gledati kroz vrijeme, zašto ne bismo
gledali preko velikih udaljenosti? I treba li slušati svoje
instinkte, predosjećaje i snove? Neki stručnjaci vjeruju da se njima u
iznenađujućem stupnju već koristimo u svakodnevnom životu.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
