Bavili ste se ljudskim i ženskim pravima, bioetikom, kao veleposlanica u MVPEI-u, ali i u međunarodnim tijelima kao neovisna stručnjakinja. Koji su vaši trenutačni prioriteti?
– Ima ih nekoliko, no ipak bih istaknula promociju potpisivanja i ratifikacije nove Europske konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, što predstavlja prioritet i na razini Europe i za Hrvatsku, ali i usvajanje izmjena Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji u Hrvatskoj. Iako se sada poglavito bavim ljudskim pravima žena, doktorirala sam na području ljudskih prava i bioetike te vodila radnu grupu za izradu Prijedloga zakona o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2004. koji na kraju nije usvojen. Kako se sada donosi novi, koji se temelji na nacrtu iz 2004., nadam se da ćemo u Hrvatskoj napokon dobiti suvremen zakon o medicinski pomognutoj oplodnji.
Ministar zdravlja Rajko Ostojić imenovao vas je u Nacionalno povjerenstvo za medicinsku oplodnju
–Ministar je bio u istom bioetičkom povjerenstvu kao i ja kad smo raspravljali o prijedlogu zakona iz 2004. te mi je drago što sam imenovana za članicu, no kako sam većinom u New Yorku, tek sam se poslije aktivnije uključila u rad na zakonu. Ministru sam iznijela svoje prijedloge za daljnje poboljšanje nacrta zakona.
U ovome području nadopunjavaju se pravo i etika. Kakva bi trebala biti uloga zakona?
–Zakon treba postaviti okvire onog što je dozvoljeno na način da se štite ljudska prava svih koji su uključeni u te postupke. Prilikom javne rasprave svi se trebaju zapitati bi li oni koristili ili ne bi takve medicinske metode da se nađu u situaciji da su im potrebni zbog neplodnosti, određenih genetskih bolesti ili karcinoma reproduktivnih organa te koja su pri tome prava svih drugih koji su uključeni. I uz predložene izmjene, ako se usvoje, takav zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji i dalje će biti među grupom restriktivnih zakona. Važno je da zakoni o ovim postupcima ništa ne nameću, a svi oni koji se protive nekim postupcima kojima se pomaže u ostvarivanju željenog roditeljstva te postupke ne moraju koristiti.
Zašto se vode rasprave o medicinski pomognutoj oplodnji ako se njome pomaže ostvarivanje roditeljstva?
–Kao prvo, riječ je o relativno novim postupcima medicinski pomognute oplodnje, koji su rezultat razvoja bioloških i medicinskih znanosti. Iako se postupak inseminacije primjenjivao i prije, ključan je bio razvoj izvantjelesne oplodnje koja je prvi put uspješno primijenjena 1978. kad je rođena prva beba “iz epruvete” Louise Brown .Taj postupak je predstavljao revoluciju jer je omogućio nastanak ljudskog zametka izvan tijela I vraćanje u majku ili pohranjivanje za kasnije korištenje. Moramo priznati da razvoj i primjena ovih postupaka nosi u sebi istodobno i opasnost od zloupotrebe. U romanu "Vrli novi svijet" Aldous Huxley zamišlja utopijski svijet u kojem je prirodna prokreacija napuštena I zamijenjena umjetnom genetski predodređenom koja definira klasni položaj. Kako bi se izbjegle zlouporabe, nužna je pravna regulacija ovih postupaka koja uvažava osnovne vrijednosti određenog društva, ali i ljudska prava pojedinca, posebice pravo na odlučivanje o vlastitoj prokreaciji uz korištenje za to raspoloživih sredstava. To su ljudska prava svakog pojedinca.
U kojem se smjeru mijenja zakon? Podržavate li medicinski potpomognutu oplodnju i doniranje jajnih stanica?
–Na području pravnog uređenja medicinski pomognute oplodnje postoje velike razlike među europskim državama, no može se uočiti da većina država prihvaća darivanje spolnih stanica i njihovo pohranjivanje kao i pohranjivanje zametaka. Sadašnji Zakon o medicinskoj oplodnji među najrestriktivnijima je u Europi jer ne dozvoljava pohranjivanje zametaka, a novi bi upravo to trebao promijeniti.
Od 47 država članica Vijeća Europe, darivanje ženske spolne stanice zabranjuju Italija, Litva, Turska, Njemačka, Austrija, Norveška, Švicarska i Hrvatska. Velika većina prihvatila je mogućnost darivanja i sjemene i jajne stanice u postupcima u kojima je to medicinski opravdano jer se prednost daje korištenju vlastitih spolnih stanica ako je to moguće. Neke države promijenile su svoje restriktivne zakone te su dozvolile darivanje i sjemena i jajne stanice, primjerice Danska 2006. godine, Švedska 2004. te Francuska 2006. Nadalje, važeći Zakon predviđa obvezno pravno te psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje, a time se bezrazložno komplicira i poskupljuje postupak.
Što je s pravom djeteta da sazna svoje biološko porijeklo?
– Uvođenje ove mogućnosti u početku dovodi do smanjenja broja darivatelja, no bez obzira na to ovaj model se širi te su ga prihvatile mnoge zemlje, primjerice Island, Španjolska, Švicarska, Švedska, Norveška, Nizozemska, Velika Britanija, Australija i Njemačka nakon odluke Ustavnog suda. Slovenija također u određenim situacijama omogućuje saznanje podataka o biološkom porijeklu. Smatram da svaka osobe nakon punoljetnosti treba imati pravo saznati tko su njegovi ili njezini biološki roditelji.
Kako komentirate stavove Vatikana i smije li se Crkva u Hrvatskoj uplitati u ovaj problem?
– Vatikan je još 1987. godine usvojio dokument poznat pod skraćenim nazivom Donum vitae ( Dar života) koji je potpisao kardinal Joseph Ratzinger i u kojem se zaključuje da nitko ne može određivati dolazak djeteta na svijet prema tehnološkim dostignućima koja omogućavaju kontrolu i dominaciju. Katolička crkva negira etičnost svih postupaka medicinski pomognute oplodnje i zalaže se za pravo djeteta da sazna svoje genetsko porijeklo. Mislim da Katolička crkva svojim stavovima ističe potrebu očuvanja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, ali da se i ti tradicionalni odnosi ipak mijenjaju na bolje ako, primjerice, gledamo ulogu žena u obitelji. Crkva treba sudjelovati u javnoj raspravi o ovim temama, no odluku treba donijeti Sabor na temelju javne rasprave koja će omogućiti široko sudjelovanje svih zainteresiranih.
Odnos prema zametku za mnoge je najvažnije od spornih pitanja
– Do propadanja određenog broja zametaka dolazi i u prirodnoj prokreaciji. Procjenjuje se da nakon oplodnje propada oko 80 posto oplođenih jajnih stanica, a samo 20 posto uspijeva u implantaciji i razvoju. Prema sadašnjem Zakonu isto tako može doci do propadanja zametaka, primjerice kad se ne koriste sva tri stvorena zametka, već samo dva, a višak se ne smije pohraniti. Kada postoji mogućnost pohranjivanja zametaka, tada postoji I mogućnost njegova korištenja u kasnijim pokušajima, a žene izbjegavaju ponavljanje bolnih postupaka. Upravo tumačenje dometa ovog prava jest u nadležnosti CEDAW-a, čija sam članica već devet godina.
Što je zapravo CEDAW?
CEDAW je skraćeno ime za Odbor za uklanjanje diskriminacije žena koji je osnovan na temelju same Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. UN ima ukupno deset konvencija na području ljudskih prava koja imaju ugovorna tijela osnovana tim konvencijama, a koja prate njihovu primjenu. CEDAW ima 23 člana koje biraju države koje su ovu Konvenciju prihvatile, a njih je 187.
Kako je to bilo kada ste prvi put izabrani u ovaj Odbor?
–Izabrana sam 2003. godine, kada i kolegice Morvai iz Mađarske i Popescu iz Rumunjske.To je ujedno predstavljalo povratak stručnjakinja iz istočnoeuropske grupe u Odbor.
Vodim radnu grupu koja rješava individualne pritužbe. Ljudska prava žena poseban su izazov jer na regionalnog razini nema mnogo primjera koje bi mogli pratiti te su naši slučajevi ponekad putokaz za regionalna tijela, kao sto je to Europski sud za ljudska prava.
Koje države na svijetu najteže krše prava žena?
– Nema ni jedne koja na neki način ne krši prava žena. Osobno mislim da je najteže ženama u onim sustavima u kojima su diskriminirane kao žene putem zakona, ponekad i samih Ustava koji ih isključuje iz korištenja ljudskih prava te i u svakodnevnom životu u kojem je nasilje nad ženama prihvaćeno kao normalna pojava..Primjerice, Hrvatska je trebala podnijeti CEDAW-u izvješće do 2009. godine, a nije to učinila. Dugo kašnjenje ukazuje na značaj koji se daje ovoj Konvenciji.
Zašto Hrvatska još nije prihvatila Konvenciju?
– Nažalost, Hrvatska je još nije potpisala, a to su učinile Austrija, Slovenija, Makedonija, Albanija, Crna Gora, Grčka, Slovačka, Francuska, Luxemburg, Island, Norveška, švedska, Finska, Njemačka, Španjolska, Portugal, Turska i Srbija, a Turska ju je i ratificirala. Uzimajući u obzir aktivnu ulogu Hrvatske u njezinoj izradi trebali smo je prije potpisati. O Konvenciji sam razgovarala i s ministricom Opačić te se nadam da će potpisivanje brzo uslijediti.
Aktivno ste sudjelovali u izradi novog europskog instrumenta za zaštitu nasilja nad ženama
– Usvajanje Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja objektivno gledajući najznačajniji je događaj na području prava žena na europskoj razini u posljednjih 10 godina. Aktivno sam sudjelovala u njezinoj izradi četiri godine. Naime, glavni tajnik Vijeća Europe imenovao me je 2006. godine u radnu grupu od 8 stručnjaka sa zadaćom pripreme europske kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama. Zaključili smo da je nasilje nad ženama prisutno u svakoj državi članici Vijeća Europe.
Surađujete li sa suprugom Ivanom Šimonovićem koji je pomoćnik glavnog tajnika za ljudska prava u New Yorku?
– Ponekad se poslovno susrećemo. Na prvi sastanak CEDAW-a s Ban Kin Moonom on je došao sa svojim pomoćnikom za ljudska prava, ujedno i mojim suprugom. No, to je s nama tako od Pravnog fakulteta koji smo skupa pohađali pa sve do danas, ali pazimo da poslovno previše ne smetamo jedno drugome. Moj je rad stručan i nezavisan, a Ivan je sada u sustavu UN-a i svako slijedi svoja pravila.
Planirate li povratak u hrvatsku diplomaciju?
– Volim biti neovisna stručnjakinja, ali i hrvatska diplomatkinja, oboje ima svoje prednosti i mane . Članstvom u EU otvaraju se novi izazovi. U kontaktima sam s ministricom Pusić. A, kada se vraćam.......vidjet ćemo.
Ako nemate problema samo postanite roditelj a onda će vam političari i crkva rijesavat probleme tj. uzimat pare.