Iako je najavio da se nakon desetogodišnje predsjedničke karijere povlači iz politike, a zatim da ipak ostaje kao premijer, za što mu je i parlament dao blagoslov, Serž Sargsjan podnio je jučer ostavku na mjesto premijera. Učinio je to nakon višednevnih prosvjeda u Erevanu, glavnom gradu Armenije, u kojima je sudjelovalo 40.000 ljudi. Nezadovoljstvo je buknulo zbog njegove najave da ostaje kao premijer. K tome, za njegova predsjednikovanja promijenjen je Ustav koji premijeru daje puno veće ovlasti, dok je predsjednik tek protokolarna funkcija.
Povijest naslonjena na Rusiju
Kako Serž Sargsjan nije Vladimir Putin, buknule su demonstracije protiv njega, u kojima su se događaji s kontroverznim informacijama smjenjivali svakoga sata. Mnogi znaju da je Armenija mala južnokavkaska nacija od nešto više od tri milijuna stanovnika, duge i burne povijesti, jako naslonjena na Rusiju, koja tamo ima i vojne baza. Sargsjanu se spočitava da je malo učinio kako bi suzbio korupciju, da su odnosi s Rusijom previše prisni te da je naprosto predugo na vlasti. On, pak, tvrdi kako je Armeniji prijeko potreban. Jučer je priznao da je njegov glavni protivnik Nikola Pašinjan ipak bio u pravu.
Dosadašnjem predsjedniku, a sada premijeru u ostavci, prigovaralo se i slab uspjeh u normalizaciji odnosa s Azerbajdžanom i Turskom. Armenija se, primjerice, radije pridružila carinskoj uniji euroazijskih zemalja nego Europskoj uniji, što je odbijeno na referendumu 2015. godine. Također, Serž Sargsjan veteran je sukoba u Gorskom Karabahu, području Azerbajdžana u kojem većinu čine Armenci, kada je bio ministar obrane i nacionalne sigurnosti. Oni od početka raspada Sovjetskog Saveza tamo nastoje ostvariti neovisnost te se pripojiti Armeniji, a sve je kulminiralo ratom koji je završio 1994. godine, odnio 30.000 života te donio više od milijun prognanih. Napetosti s Azerbajdžanom, uz koji je stala Turska, nikada nisu jenjale. No Armenci dobro znaju što je rat, etnički sukob.
U jednom od najvećih zločina u povijesti, 1915. godine Otomansko je Carstvo sumnju prema svojim građanima Armencima pretvorilo u obračun u kojem je nestalo milijun i pol Armenaca. Poljski je odvjetnik Raphael Lemkin užasnut upravo pokoljima Armenaca u Turskoj stvorio dobro nam poznatu kovanicu – genocid. I nije se tako nešto Armencima u Turskoj tada dogodilo prvi put. Sultan Abdul Hamid II. u pokušaju da nekako na okupu održi raspadajuće Otomansko Carstvo ustrajao je na islamizmu te organizirao i pogrome kršćanskog stanovništva, poglavito Armenaca. Stradalo ih je između 1892. i 1896. između 80.000 i 300.000. Drugi put zločini su se dogodili 1909. u pokušaju da sultan Abdul Hamid II. održi svoju vlast nakon revolucije Mladih Turaka kojima su pomagale i kršćanske skupine u nastojanju da se ponovo uspostavi ustavna monarhija. U Adani za te kontrarevolucije stradalo je 20.000-30.000 Armenaca. Mala je zadovoljština bila to što je Hamid II. abdicirao. Nije se čekalo dugo, a sudbina Armenaca, kao i drugih kršćanskih skupina u Turskoj, zapečaćena je u genocidu.
Prva nacionalna crkva
Međutim, Armenci zaslužuju imati velik ugled u kršćanskom svijetu. Upravo su oni imali prvu nacionalnu crkvu u povijesti, Armenija je prva država koja je kao službenu vjeru proglasila kršćanstvo. Njihova Armenska apostolska crkva pravoslavna je, ali i pretkalcedonska, prihvaća samo prva tri ekumenska koncila, Nicejski, Carigradski i Efeški. Sabornu crkvu u Ečmijadzinu mnogi priznaju kao najstariju svjetsku sabornu crkvu, sagrađena je 303. godine, a zaštitio ju je i UNESCO.
Zanimljivo je i da od svih istočnih crkava ima najbolje odnose s Katoličkom crkvom. Neki će se sjetiti i da je 1988. godine Armeniju pogodio jak potres koji je odnio 25.000 života s golemom materijalnom štetom u kojoj se morala zatvoriti i nuklearna elektrana u Metsamoru. Zanimljivo je da je normalizacija odnosa s Rusijom počela tek nakon posjeta Vladimira Putina 2001. godine. No, ni on nije uspio pokrpati odnose Armenaca i Azera.
Političar koji je na izborima dobio 8% glasova izaziva nerede u zemlji i zapad ga podržava. Aktualnom predsjedniku koji je dobio izbore voljom naroda spočitavaju da je predugo na vlasti. Njemačka kancelara je na izborima već četiri mandata, ali jojj nitko ne kaže da je predugo na tom mjestu. Zapad samo želi još jednom izazvati rat kao u Jugoslaviji Iraku Sijriji Libiji Ukrajini Gruziji i tako dalje, zapad želi pošto poto vladati Rusijom i Kinom Iranom itd. Zapad to jest Amerika želi biti novi osvajač svijeta. A svi znamo kako su prolazile zemlje kojima su vladali takvi osvajači u povijesti.