Dobri poznavatelji Europske pučke stranke svoje izborne kongrese u žargonu nazivaju krunidbenim misama, grandioznim ceremonijama ustoličenja novog vladara.
Ima tu neke samodopadnosti, ali i realnosti jer njihovi članovi redom desetljećima obnašaju najviše dužnosti u svojim državama te u Europskoj uniji, iako su ih, kao i druge mainstream grupacije, dobrano s jedne strane nagrizli populisti, s druge zeleni, a s treće francuski predsjednik Emmanuel Macron sa svojom ambicijom da zamijeni Njemačku i kancelarku Angelu Merkel te postane glavni arhitekt nove Unije. U takvom nesigurnom periodu, kad i neke pučane treba uvjeriti da se trebaju držati zajedno, u Zagrebu se pozornost vrtjela oko troje ljudi. Jedan je osebujni Silvio Berlusconi, koji se na iznenađenje mnogih, kao duh iz prošlosti, pojavio na političkoj sceni i održao upečatljiv militantni antikomunistički i antimigracijski govor, te - više kao kuriozum nego stvarni politički igrač – bio najtraženija osoba za fotografiranje.
Druga je novi predsjednik EPP-a Donald Tusk, šef Europskog vijeća na odlasku koji je, kako je sam rekao, spreman za borbu jer mu je dosta toga da bude vodeći europski birokrat, što zaista puno govori o EU i daje razmišljati, a treći je hrvatski premijer Andrej Plenković.
Demografija u agendi EK
Ne zato što je kongres u Zagrebu, već upravo zbog toga. Plenković je uspio kongres, a s njim i političare teške kategorije, dovesti u Hrvatsku, i to ne slučajno jer nije tajna da Plenković uživa ugled među kolegama iz EPP-a.
Vjerojatno najvažniji trenutak posljednjih nekoliko dana, za trajanja kongresa i popratnih bilateralnih sastanaka, bio je odgovor njemačke kancelarke Angele Merkel na vrlo neugodno pitanje novinara o tome kako će Hrvatska voditi EU u prvoj polovini sljedeće godine u kontekstu optužbi o tretmanu migranata na granicama i nepoštivanju ljudskih prava, na što je kancelarka, politički vrlo vješto - neki kažu i na svoj prepoznatljiv, relativizirajući način - otklonila optužbe riječima da nije isto biti usred Schengena i na vanjskim granicama EU te kazala kako će se osobno zauzeti da Njemačka donese odluku da podržava hrvatsko članstvo u Schengenu.
Novinar je ostao nezadovoljan odgovorom kancelarke koja je za boravka u Zagrebu bila neuobičajeno dobro raspoložena, što je zapelo za oko i njemačkim novinarima koji je prate desetljećima, no zato je Plenković imao razloga za optimizam. Samo, i to treba reći, nije ni Merkel ono što je nekad bila, neprikosnoveni autoritet, i njezin utjecaj slabi.
Svjesni su toga i u EPP-u. Njemačka, motor koji je vukao Europu i EU naprijed, s olakšanjem je dočekala izbor Macrona za predsjednika, nadajući se da će osovina Berlin - Pariz, u srcu europskog projekta, nakon godina francuske nezainteresiranosti, biti ojačana. No Macron se pokazao teškim sugovornikom, nametnuvši svoje viđenje europske budućnosti. Neslaganja nisu nova - francuski predsjednik sjetit će se upravo Plenkovića koji je, kao pregovarač EPP-a, pokopao dogovor Merkel – Macron da se mjesto šefa Europske komisije prepušta socijaldemokratu Fransu Timmermansu, tako derogirajući dva principa koja bi izbor čelnika EK trebale učiniti transparentnijim: princip Spitzenkandidata i činjenicu da je EPP bio relativni pobjednik izbora. No možda najvažnije – Timmermans i Hrvatska dugo imaju povijest neslaganja, koja će se, nesumnjivo, nastaviti.
Tu se Andrej Plenković, kad je Merkel pokleknula, prvi put pojavljuje u ulozi zaštitnika EPP-a, u vrlo oštroj, na trenutke i ružnoj raspravi, te čelno mjesto ipak odlazi pučanki Ursuli von der Leyen. Ona Plenkoviću to neće zaboraviti, uostalom već je i Plenkovićevu agendu o demografiji, ključnom problemu Hrvatske, uklopila u svoju Komisiju. No Plenkoviću to neće zaboraviti ni druga, poražena strana i posljedice su još i danas vidljive u Europskom vijeću.
Prijepor s Macronom
Novi prijepor s Macronom dolazi oko proširenja – Francuska traži nove kriterije prije nego da zeleno svjetlo za početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, Plenković je tijekom kongresa u Zagrebu, ponovno kao zaštitnik grupacije, kanalizirao nezadovoljstvo pučana te francuskom predsjedniku više puta jasno poručio kako je njegov veto nepromišljen, opasan jer otvara prazninu koju će ispuniti netko drugi, ali u krajnjoj liniji suprotan europskim ugovorima.
Hoće li Plenković ući u potpunu frontalnu konfrontaciju s Macronom ili će se ipak naći modaliteti kako pomiriti dvije vizije, posebice u razdoblju kad Hrvatska preuzima EU s agendom summita o proširenju i zapadnom Balkanu, ostaje otvoreno.
Plenković je već sad potvrdio svoju snagu u europskim krugovima lobirajući i napunivši najviše funkcije hrvatskim političarkama, od članice revizorskog suda EU Ivane Maletić, glavne tajnice Vijeća Europe Marije Pejčinović-Burić do potpredsjednice EK Dubravke Šuice. I treba reći, nikad dosad Hrvatska nije tako dobro stajala u međunarodnim institucijama. Ovo je diplomatski i politički vrhunac i vjerojatno će ga kad-tad iskoristiti i Plenković za svoju karijeru kojoj je logički slijed u institucijama EU. Da su neka druga vremena, Plenkovićev uspon prema vrhu EU bio bi pravocrtan.
Ovako, dok stare stranke nagrizaju nove, populističke i suverenističke, dok nova agenda zelenih masovno pridobiva mlade, dok Macron pokušava preuzeti vođenje europskog projekta, put je teži. Osim ako potpuno ne preuzme ulogu zaštitnika EPP-a pa svaki problem – u političkom rječniku “izazov” – ne postane šansa za jačanje statusa.
VIDEO: Govor Andreja Plenkovića na kongresu EPP-a
