Kada mi je umro otac – od toga je prošlo već dvanaest godina, bila je zima, ovo isto vrijeme – potrudio sam se da nitko ne sazna. Nije baš jednostavno biti poznat, od jednih voljen, od drugih nevoljen, i pronijeti naokolo mrtvoga oca ili mrtvu mater. Zato je dobro učiniti sve što je moguće da nitko ne sazna. Osim nekoga tko ti je najbliži, i još nekoga tko će na poslu spriječiti neugodne posljedice, ako se vijest slučajno probije. Nikako ne bih volio da me bilo tko obasipa posmrtnim ljubaznostima i kondolirskim štosovima. A ne bih volio ni da mi otac ili mati, makar i simbolično, još jednom, pa još posljednji put, bivaju žrtve eventualne moje nepopularnosti. Na kraju, sve je dobro ispalo. Dobro sam sakrio i očevu i majčinu smrt, da bih ih kasnije, kad je sve već bilo gotovo, pretvorio u književne pripovijesti. Na čitateljima je da dumaju jesu li te pripovijesti fikcija ili su fakcija.
Toliko slova da opises kako ne volis plenkovica i obozavas milanovica. Srecom pises na portalu a ne na papiru. Plenki je razbio nosinu Malanovicu tad kad se racuna: na izborima, a onda preuzeo vlast u HR kao nitko nakon Tudjmana.