Naslovnica Vijesti Svijet

Pečat činovnika u uredima određivao je budućnost izbjeglica

Dan za danom pojavljivali smo se u lučkoj kapetaniji. Već smo pomalo gubili nadu. Zaspala sam, snovi su bili intenzivni, brod se udaljavao, a čovjek s palube vikao je: Lampedusa ne postoji!
16. svibnja 2018. u 21:12 8 komentara 387 prikaza
migranti
Foto: ISMAIL ZITOUNY/REUTERS/PIXSELL

Iza nas su dvije i pol tisuće kilometara. Nedjelja je, noć, kiša nesmiljeno pada. Gledam u golemi brod talijanske kompanije Siremar u luci Porto Empedocle na jugu Sicilije kojim smo trebali isploviti prema Lampedusi.

Brexit 'Nejednaki', svjedočanstvo o jednom vremenu (1) – Brexit "Neka odu svi, neka naši mladi nađu posao"

„Ne isplovljava večeras, gospođo. Vrijeme je katastrofalno na otvorenom moru. Sutra će biti još gore. Možda utorak. Srijeda sigurno. Mislim, sigurno, ako ostane ovakva prognoza kakvu vidim na internetu“, šef lučke ispostave milostivo me gledao preko stola.

Na put od tada najnovije članice Europske unije, Hrvatske, do takozvanih vrata Europe, simbolične prve točke ulaska tisuća drugih na europski kontinent, krenuli smo u kasnu jesen 2013., nakon prvih dviju velikih tragedija potonuća krijumčarskih brodova kod Lampeduse. Bilo je jasno što se odigravalo iza južnih obala Sredozemlja. I puno ranije bilo mi je jasno što se događalo i na istočnim vratima Europe. Snimke od zime pomodrjelih leševa u hladnoj vodi grčke rijeke Evros, koje je godinu uoči moga odlaska na Lampedusu donijela naša televizijska ekipa, zauvijek su mi ostale u sjećanju.

Putovali mjesecima

Gledala sam u pučinu i pušila. Miris je bio poznat. Razmišljala sam o tim silnim ljudima s druge strane mora. U takozvanim sigurnim kućama u Libiji u kojima su tjednima boravili iza rešetaka, iskorištavali su ih kao roblje, žene su silovane, a onda im je napokon dan „ključ prema slobodi“. Ukrcani su kao stoka pred klanje u ribarske brodice ili velike gumenjake. Putovali su danima, tjednima, mjesecima ranije, iz Zimbabvea, Nigerije, Malija, Sijera Leonea, kroz pustinju do Libije. Sjetila sam se Soumite s plaže u Thiaroyeu i njegovih riječi o mučenjima u arapskim pritvorima. „Još malo“, mislili su, „i san će nam se ostvariti.“

Šef lučke ispostave gledao me ispod crvenih naočala za čitanje i postavljao svoju teoriju o „ljudima u čamcima“, koje je na jugu Sicilije viđao svakodnevno. Smatrao je da je za tragediju kriva isključivo Europa. Njegova internetska prognoza bila je točna. Dan za danom, svaki put točno u deset sati navečer, pojavljivali smo se u lučkoj kapetaniji, a on nam je s vrata mahao: „Ne isplovljava.“ Već smo pomalo gubili nadu. Zaspala sam. Snovi su bili intenzivni. Stajali smo u luci, brod se udaljavao, bili smo očajni. Neki čovjek mahao mi je s palube urlajući: „Lampedusa ne postoji!“ Grohotom mi se smijao. Dok sam gledala njegova usta u cereku, brod je nestao u mraku. Probudila sam se i opet zapalila cigaretu. Stajala sam na balkonu i pogledala u mračnu pučinu.

Donald Trump Nepoznati Donald Trump 'Pitaju me kako sam dobio 40 godina odgode poreza. Jednostavno. Nisam tražio 50'

Razdanilo se. Na plaži Porto Empedoclea skupina mladića igrala je nogomet. Petorica iz Somalije, jedan iz Nigerije. S Lampeduse su prebačeni na Siciliju, čekali su da im se riješi status. Europa je puno polagala u formu. Izbjeglice, legalni migranti, ilegalni migranti, azilanti. Činovnici u migracijskim uredima slušali su svačiju životnu priču i trebali procijeniti u koju će košaru staviti ljude tisuće kilometara udaljene od kuće. Njihov pečat određivao je budućnost tih ljudi. Činovnici u prihvatnim registracijskim centrima bili su kao Moire, grčke božice usuda i životne sudbine. Jedan mladić u narančastoj majici stajao je sa strane. Bio je jednoruk. „Ruku su mi odrezali mačetom“, rekao mi je čim smo počeli razgovarati. Imao je 22 godine. „Prije je i Al-Shabaab ‘dostojno ratovao’“, prepričavao mi je situaciju u Somaliji i razloge svoje nesreće, „u posljednje vrijeme počeli su rabiti mačete“. Stajali smo na rubu plaže i gledali utakmicu. Pitao me mogu li mu pomoći da za njega čuju u njegovu omiljenom talijanskom klubu. Često je, rekao mi je, igrao na pijesku u rodnoj Somaliji. Razgovarali smo i dodavali se loptom. Sunce je već padalo.

Poziv iz Australije

Opet smo dočekali deset sati navečer. Spremni i spakirani, bez puno nade, stigli smo do vrata kapetanije. Ispijanje rakije u lučkoj krčmi postajalo nam je ritual razočaranja. „Evo, dobre vijesti! Ipak idete večeras“, široko raširenih ruku dočekao nas je šef lučke ispostave. „Sretno“, šef me u znak pozdrava čvrsto zagrlio. Izjurili smo i stali u red za ukrcaj na trajekt. Popeli smo se u brodski bar. Valjalo je nazdraviti. U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvali su s australskoga radija. Na društvenim mrežama pratili su naš put, htjeli su intervju. S čašicom viskija ispred sebe, preko Sredozemlja, Afrike, Indijskoga oceana moj glas dopirao je do najmlađega svjetskog kontinenta-države, na kojemu je tadašnja vlada zbog velikoga priljeva izbjeglica iz jugoistočne Azije počela uvoditi restriktivne mjere i zakone, osnivati eksteritorijalne centre za pritvaranje migranata. Australiju je zanimalo što radi Europa. „Čini mi se da još uvijek sanja“, završila sam razgovor s novinarkom i izašla na palubu. Na krmi je, naslonjen na ogradu, stajao jedan Nigerijac i u ruci vrtio krunicu. Konopi su odmotani, brod se otisnuo na mračnu pučinu u koju sam danima gledala. U kabini pokušavam zaspati, ali ne ide. Zubi cvokoću. Navlačim dvostruke čarape, džempere, jaknu, kapu, kapuljaču, vreću za spavanje. Zatvaram oči. I dalje ne ide. Po glavi se vrti milijun stvari, na pamet mi pada pjesmica iz moga djetinjstva: „Duboko je more, ne vidiš mu kraja, tamo u daljini s nebom se spaja.“

Kroz mali brodski okrugli prozor promolila se zora. Ležala sam koji trenutak, pa onda onako odjevena izašla na palubu. Na horizontu se pojavio otok. Moj komfor brodske kabine, moja hladnoća, moja pjesma nisu bili nimalo nalik onima koji su nekim drugim brodovima na Lampedusu stizali s juga. Pristali smo. (…)

Migranti u BiH SVE VEĆI PROBLEM BiH usvojila hitne mjere za suočavanje s migrantskom krizom Georg Von Habsburg GEORG VON HABSBURG Ne bojim se islama, već Europe koja odbacuje kršćanstvo Ukupno se na tečaj prijavio 289.751 migrant Poražavajući rezultati Migranti ne žele učiti jezik 'obećane zemlje'