Papa Franjo posjetit će 5. i 6. svibnja 2019. gradove Sofiju i Rakovski u Bugarskoj te 7. svibnja Skopje u Makedoniji. Iako su obje većinski pravoslavne zemlje, papa u njih dolazi na poziv njihova državnog vrha i poglavara mjesnih katoličkih crkava, ali i uz suglasnost poglavarâ pravoslavnih crkava.
Zasigurno, papa bi već posjetio i Srbiju kad se tomu posjetu ne bi protivila Srpska pravoslavna crkva (SPC). Nije nevažno da se taj papin posjet najavljuje u vrijeme zategnutih odnosa između Ruske pravoslavne crkve i Carigradskoga patrijarhata zbog “carigradskoga” priznavanja autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, ali i u svjetlu činjenice da su u tome tzv. „pravoslavnome sporu“ Bugarska pravoslavna crkva (BPC) i Makedonska pravoslavna crkva (MPC) ostale vjerne Carigradskome patrijarhatu, s kojim Sveta Stolica ima izuzetno dobre odnose. Važnost spomenutoga posjeta jest i u tome što će on pridonijeti nastavku „relaksiranja“ odnosa BPC-a i MPC-a, koji su tijekom povijesti često bili veoma zategnuti.
U sadašnjim okolnostima, MPC će u procesu priznavanja autokefalnosti imati u BPC-u velikog zagovornika, nasuprot SPC-u koji prema tome ima jako negativan stav. A obje te crkve djeluju i u Hrvatskoj temeljem sporazuma s Vladom RH od 29. listopada 2003.
Mnoge je zasigurno iznenadila vijest o papinu posjetu zemljama s tako neznatnim postotkom katolika (u obje zemlje manje od 1%). Međutim, taj posjet znak je svekolike brige pape Franje za manjinske katoličke zajednice, posebno na prostorima na kojima je kršćanstvo u Europi počelo „hvatati“ svoje korijenje, o čemu se moglo čuti na Studijskome danu „Katolička Crkva u Makedoniji kroz svoju povijest“ održanom u Skopju 10. studenoga 2018. godine.
Iz podnesenih izlaganja saznajemo da je rimsku pokrajinu Makedoniju apostol Pavao dvaput posjetio između 56. i 58. godine i da je u Filipima – u kojima je prva osoba koja je prihvatila kršćanstvo na tome području bila žena imenom Lidija s obitelji – osobno uspostavio prvu kršćansku općinu u Europi uopće, odakle će zapravo kršćanstvo „balkanskom rutom“ stići u Europu. Ne čudi stoga da je još u IV. stoljeću, neposredno nakon Milanskog edikta kojim je 313. kršćanstvo priznato kao ravnopravna religija ostalim religijama Rimskoga Carstva, osnovana Makedonska biskupija u sklopu prefekture Ilirik.
No, unatoč tome, mnogi kod kojih pojam Balkan izaziva negativne asocijacije teško prihvaćaju činjenicu da je širenje kršćanstva među Slavenima, kojima bismo i mi kao narod trebali pripadati, počelo upravo s ovih makedonskih, odnosno balkanskih područja, da je zapravo Balkan, uzevši u obzir snažnu grčku kulturu, izvorište europske civilizacije i kulture. Naime, u IX. stoljeću temelje slavenske kulture postavit će solunska braća Ćiril i Metod. Oni će slavenskim narodima, a time i Hrvatima, prenijeti temeljne postavke kršćanske vjere na njihovu jeziku i pismu.
A koliko je ta južnobalkanska kršćanska „misijska ruta“ važna za hrvatske i europske katolike govori i to da su braća Ćiril i Metod proglašena zaštitnicima Hrvatsko-slavonske metropolije, da su hrvatski franjevci jednu od svojih provincija nazvali njihovim imenom, da je papa Ivan Pavao II. njih dvojicu, uz sv. Benedikta, proglasio suzaštitnicima Europe, a u prosincu 2004. ustanovio je na prostoru bivše Jugoslavije Međunarodnu biskupsku konferenciju sv. Ćirila i Metoda koja obuhvaća ne samo katolike Srijemske nego i Skopske (nad)biskupije, koja je – iako osnovana još 1656., a ukinuta 1924. – ostala sufraganska Vrhbosanskoj metropoliji. Iako grkokatolici imaju svoju vlastitu Strumičko-skopsku eparhiju koja je izravno podložna Svetoj Stolici, oni i rimokatolici unatoč tome imaju u istoj osobi zajedničkoga dijecezanskog biskupa.
Sve nam to govori da će nadolazeća godina biti po mnogočemu uistinu nova i posebna za mnoge katolike, posebno u Bugarskoj i Makedoniji. Svojim putovanjima u te zemlje papa Franjo pokazuje da je neumoran u izvršavanju svojih najvažnijih „izbornih obećanja“, među kojima i onoga da on Katoličku crkvu želi učiniti crkvom za siromašne, crkvom koju će moći prihvatiti i smatrati svojom i katolici u rubnim područjima svijeta, posebno oni katolici koji se zbog svoje „rubnosti“ osjećaju ostavljeni i zaboravljeni, crkvu u kojoj će njezini svećenici i biskupi htjeti napustiti tople odaje i doći među vjernike i ohrabriti ih da ne sustanu u ispovijedanju svoje vjere u okolnostima koje im zbog niza demografskih, ekonomskih, političkih razloga nisu nimalo naklonjene.
Da, takav je papa Franjo! Moto njegova posjeta makedonskim katolicima glasi: Ne boj se, malo stado! (Lk, 12,32)! On tim katolicima neće nositi teško i njima nerazumljivo teološko mudroslovlje, kao što su to dosad znali činiti mnogi pape šaljući im uz to i svoj apostolski blagoslov po „golubu pismonoši“, nego će doći među njih i čuti izravno od njih kako im je. No neće doći samo njima kako bi ih time učinio izdvojenim u odnosu na većinsko stanovništvo. On će doći svim građanima tih zemalja kao donositelj ekumenskog i međuvjerskog dijaloga, kao što je to učinio i prigodom posjeta Bosni i Hercegovini, u Sarajevu 2015.
Iako su mnogi očekivali da će se on tada obraćati isključivo Hrvatima katolicima, on to nije učinio. Donio je poruku mira svima baš zato da bi se Hrvati katolici u toj lijepoj i ziratnoj zemlji osjećali jednakopravni i jednakovrijedni kao i ostali njihovi sugrađani drukčijega vjerozakona. Toliko je njegov posjet bio inspirativan za mnoge sarajevske muslimane da su na Baščaršiji izrađivali i nudili suvenire s njegovim imenom. A kardinalu Vinku Puljiću bit će to prilika da drugi put bude domaćin papi Franji, ovaj put u Skopju. Bude li papa Franjo na putu za Sofiju prelijetao teritorij Republike Hrvatske, zacijelo će poslati i svoj “očinski blagoslov” građanima Republike Hrvatske i njezinim državnim i crkvenim poglavarima.
Ovaj papa da je pravi Papa nikako ne bi išao tamo u trenutku sukoba moskovskog i carigradskog patrijarha i stavljao se na stranu ovog potonjeg. Trebao bi biti neutralan. No, papan kao jurišnik globalizacije mora odraditi svoj posao zbog kojeg je i postavljen, globalizacija.